Dijagnoze

Snađi se, druže…

Baš smo neki dan u Domu HVIDRAe u Sl. Brodu, razgovarajući o svemu i svačemu, nas nekoliko konstatirali kako je relativno mali broj članova HVIDRae u odnosu na broj ratnih vojnih invalida a koji neprestano raste. Kao jedan od razloga, rečeno je, zacijelo je i taj što je velik broj onih koji nemaju petlje pojaviti se među (stvarnim) ratnim vojnim invalidima jer ni sami nisu sigurni u svoju invalidnost.

Osobno se radujem svakoj provali organiziranih kriminalnih skupina u Hrvatskoj, a posebno me raduje kada se zbog korupcije provale oni iz državnog i paradržavnog aparata.
Ono što je svojevremeno radio tadašnji ministar branitelja, Pančić, bilo je karikaturalno. Ovim ne sporim da je, možda, imao i dobrih namjera. Ipak, on se prvenstveno postavljao u funkciju perjanice „detuđmanizatora“ Hrvatske te je, s takvih pozicija, naravno nošen ideološkim razlozima, činio i govorio gluposti.

Najnovija antikorupcijska postignuća hrvatskih službi znak su sazrijevanja Hrvatske, ili možda samo djelovanje pod pritiscima ocjena iz Bruxelessa . Zapravo, gotovo pa je i svejedno. Projicirana brojka od 55 tisuća hrvatskih ratnih vojnih invalida, koliko bi nas (da se nastavilo tempom viđenim u posljednje četiri godine) bilo, prestrašna je i neshvatljiva. Osim ako se ne stane na stranu onih koji, u nemogućnosti ikakvog drugačijeg rješavanja svojih egzistencijalnih pitanja, pribjegavaju na ovim prostorima poznatoj nam devizi „snađi se, druže!“

Samo, bojim se da čupajući kukolj, kao u onoj Kristovoj prispodobi, ne strada i žito. Odnosno, poznajući sustav koji „kroji“ sudbine svih, pa i istinskih branitelja i onih koji su doista stradalnici Domovinskog rata, nisam siguran da će akcijama kakve su Dijagnoza 1 i Dijagnoza 2 imalo se poboljšati status ili olakšati put za ostvarivanje zakonskih statusnih prava vjerodostojnim dragovoljcima, braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata.