Prošlo je 16 godina od međunarodnopravnog priznanja Republike Hrvatske. Prvih 8 godina hrvatsku je državnu politiku pokretao suverenizam, drugih 8 godina integracionizam. Netom su se ta dva razdoblja izjednačila, najavljena je nužnost ustavnih promjena. Ona je obrazložena uvođenjem obveznoga srednjoškolskog obrazovanja. No ima znakova koji govore da Savez za Europu namjerava tim promjenama ozakoniti protuustavni prevrat u državnoj politici i tako dovršiti proces „detuđmanizacije“.
Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, naslućivao je mogućnost prevrata. Dobro je poznavao hrvatsku centripetalno-centrifugalnu kulturnu i političku tradiciju, a upoznao je i slugansku ćud suvremenih hrvatskih političkih elita. Zbog toga je bio duboko zabrinut za budućnost samostalne i suverene Hrvatske.
Da zaštiti temeljni interes hrvatskoga naroda, Tuđman je taj interes odlučio povjeriti demokratskoj volji nacije
Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske.
Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.
Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.
Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske.
Drugi stavak toga članka zabranjuje udruživanje Republike Hrvatske u balkanske državne saveze. Ta zabrana nema premca u europskim ustavima. Ona podsjeća na negdašnje zabrane „nepostojećeg“ ljudožderstva u ustavima nekih afričkih država. Moglo bi se dakle pomisliti da je neumjesna. No državna politika koja je inaugurirana nakon Tuđmanove smrti dokazuje da je ugradnja te zabrane u hrvatski Ustav bila i te kako razložita.
Premda nije imao razloga vjerovati u čvrsto suverenističko osvjedočenje narodnih zastupnika, Tuđman je saborsku odluku o udruživanju uvjetovao uobičajenom dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Ali - načelno držeći da se odluka o sudbonosnim pitanjima nacije ne smije prepustiti njezinim političkim izabranicima - saborsku je odluku sveo na razinu prijedloga, koji u konačnici mora prihvatiti ili odbaciti izravno izražena volja naroda. Zbog toga je odredio da se odluka o udruživanju donosi na referendumu, i to natpolovičnom većinom glasova svih birača.
Kakva je to zaprjeka centrifugalnoj državnoj politici, pokazuje sljedeći primjer: U slučaju da na referendum izađe 70 posto svih birača, odluka se o udruživanju ne može donijeti ni 70-postotnom većinom njihovih glasova.
Zbog toga se članak 141. Ustava Republike Hrvatske u Savezu za Europu smatra „Tuđmanovom tvrđavom“.
No nikakav zakon, pa ni temeljni, ne može spriječiti bezakonje ako vlast ne provodi ili krši zakone. Potvrđuje to niz događaja koji su, unatoč ustavnomu članku 141., u zadnjih osam godina duboko potkopali hrvatsku državnu samostalnost i suverenost: Završna deklaracija Zapadnobalkanskoga summita EU, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske EU, uspostava tzv. Nove CEFTA-e, Vijeće za suradnju u Jugoistočnoj Europi, najava da ne će biti referenduma o pristupu NATO-u.
O svemu tomu u Hrvatskoj se temeljito šutjelo. No ovih je dana gubitnički bijes probio šutnju vlasti i medija. Izjava Zorana Milanovića da će, kada se bude mijenjao Ustav, poduprijeti Vladu u brisanju članka 141. otvoreno je najavila - juriš na „Tuđmanovu tvrđavu“.
Nema komentara:
Objavi komentar