U Zagrebu je nakon duge i teške bolesti umro pjesnik i esejist Zlatko Tomičić (1930.-2008.), priopćeno je iz Društva hrvatskih književnika. Tomičić je gimnaziju pohađao u Vinkovcima, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Neko je vrijeme radio kao profesionalni novinar, a od 1954. profesionalni je književnik. Sa Dragutinom Tadijanovićem priredio je Antologiju hrvatskih pjesama u prozi (1958.). Uređivao je časopis "Međutim" a od 1968. do 1969. uređivao je "Hrvatski književni list" u Zagrebu.
Nakon višegodišnje zabrane, ponovo ga pokreće 1990-ih. Surađivao i s časopisom za kulturu "Hrvatsko slovo". Pisao je prozu, putopise, drame, eseje i likovne prikaze, na hrvatski jezik prevodi i pjesme s makedonskog jezika. Za svoj rad je dobivao i nagrade (Nagrada "Zvonimir Golob" za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu...).
Tomičić je u svojim pjesmama želio posvjedočiti širokim motivskim repertoarom ekstenzivnost doživljaja i širinu teme pa zato pjesme sadržajno puni od starozavjetnoga bibliojskoga do suvremenog i tehnicističkog, od prirodnog i dionizijskog do moralnoga i etičkoga, od slavonskog do južnohrvatskog krajolika, od hladnog pejsaža do onog ladanjskog. U svojoj zrelijoj fazi Tomičić tematizira dualitet duše i tijela, mehanizam društvenoga funkcioniranja, naročito temom Hrvatske kao krajolika, kao tradicijske i povijesne, kao osmišljenja i kao simbola. On je pisac putopisa s povijesnim reminiscencijama te novela s jakom digresijom.
Djela su mu "Susret osmorice" (1950.), "Četvrtog ne razumijem" (1955.), "Nestrpljivi život" (1956.), "Balada uspavanog čovjeka" (1964.), "Put k Meštroviću" (1965.), "Hrvatsko more" (1969.), "Vražje oko" (1986.), "Gluha nedjelja" (1988.), "Krilati magarac" (1990.), "Djela" (1990.), "Ples ždralova" (1997.), "Zemlja obećana" (1998.) i brojna druga.
Pjesma Zlatka Tomičića "Hrvatska, ljubavi moja" - jedna od najpopularnijih hrvatskih rodoljubnih pjesma svih vremena - nastala je 1966. u mjestu Ohridu na obali Ohridskog jezera. Od 1966. pa na dalje, osobito prva dva desetljeća nakon nastanka pjesme, ta je pjesma postala kultna pjesma Hrvata po cijelom svijetu - stalno se je recitirala u europskim zemljama, Americi, Australiji i Africi, na svim priredbama i pretiskavala se ne samo u novinama, knjigama i časopisima nego i na poleđini raznih klupskih iskaznica, majicama, rezervnim kotačima automobila. Recitirala se i na hrvatskom i na engleskom. Od iseljenih Hrvata nazvana je drugom hrvatskom himnom.
Prevedena je na veći broj europskih jezika, ali i na vaneuropske jezike, među ostalim i na turski, azerbejdžanski i hindi jezik. Prevedena je i na sve hrvatske govore kao i na hrvatske mikro-jezike, tako i na vejski s otoka Krka i bednjounski iz Hrvatskog Zagorja. I jedan i drugi taj jezik su ustvari naši pragovori, stari tisuće ljeta, otud njihov čudni arhajski lik.
Hrvatska, ljubavi moja
Hrvatska, ljubavi moja,
i ovdje sam tvoj sin,
i ovdje sam tvoje ime
i tvoj sjaj.
Hrvatska, djevojko moja,
svuda mislim na tebe,
u svakoj zemlji te sanjam,
u svaki te nosim kraj,
Hrvatska, gujo pod kamenom
s golim trokutima i ilirskim mjesecom
- tko na te s mržnjom stane
past će mrtav od otrova tvoga.
Hrvatska, zvijezdo na nebu,
tvojom pomoću stekoh sile svijeta,
svjetlost jesi što pada na ruke
iz tijela i krvi raspetoga Boga.
Prenešeno sa http://www.seebiz.eu/.
Neka mu je laka hrvatska gruda
koju je toliko volio...
(Borislav Stipić)
Nema komentara:
Objavi komentar