Žika, hvala Ti za ovu sličicu.
Aktualnija ne može biti....
Pozdrav svim dragovoljcima i hrvatskim braniteljima ("ma gdje bili...!")
21 veljače 2008
20 veljače 2008
Novi izračun ili...
Pljačka
Prelazak na novi način obračuna isporučene energije poduzeće Brod-plin zlorabilo je na način da je neutemeljeno povećalo cijene u prosjeku za gotovo 35% po domaćinstvu u razdoblju grijanja što mu ima donijeti nezasluženu dobit koja će, razložno je vjerovati, iako znatno manja, biti velika i izvan sezone jer je i izračun cijene tople vode u najmanju ruku nejasan. Dakle s novim obračunom Brod-plin bi u 2008. g. trebao dodatno zaraditi velike sume novaca. Takvo što, zapravo, teško je i neopravdano nazivati zaradom. Za to postoji točnije ime - pljačka građana grada Slavonskog Broda.
Zašto pljačka?
Prvenstveno zato što navedena poduzeća koriste infrastrukturu kojoj smo mi vlasnici a bez lipe naknade. Zato što i pored te činjenice u amortizaciju infrastrukture ne ulažu ništa pa, kad dođe trenutak da će infrastruktura biti potpuno amortizirana, velikodušno će ju ponuditi njenim vlasnicima jer će se ista morati ili generalno obnavljati ili graditi potpuno nova.
Tvrdnje Brod-plina o ulaganjima vezanim na preuređenje kotlovnica, kojih je sigurno bilo, treba imati na umu, ali ih se ne mora uzimati zdravo za gotovo dok se ne ustanovi stvarni a ne knjigovodstveni trošak. Naime, kotlovnice na Hebrangu su imale samo tekuće održavanje i redovita atestiranja jer su od samog početka bile na plin a ne na mazut.
Što učiniti?
Odbiti plaćati tako bezobrazno visoko podignute cijene. Angažirati neovisnog vještaka da procijeni trenutnu vrijednost infrastrukture i njenu amortiziranost te posredno iznos amortizacije od 1993. g. na ovamo.
Na izračunatu sumu pripadajuće amortizacije za posljednje tri godine preko upravitelja zgrada poslati račun poduzeću Brod-plin te od njega zahtijevati da ga plate. Ovom poduzeću predložiti novi kolektivni ugovor o isporuci toplinske energije i tople vode kojim će biti osigurana amortizacijska sredstva za iduća razdoblja ili raspisati natječaj za koncesiju nad infrastrukturom te ju dodijeliti najpovoljnijem davatelju usluga.
Zašto?
Zato što nije grad Brod vlasnik kotlovnica i infrastrukture na Hebrangu pa, kao što nad privatnim parkiralištima ne može dati koncesiju Brod-parkingu, tako ni nad privatnim kotlovnicama ne može dati koncesiju Brod-plinu niti kome drugome a bez pristanka stvarnih vlasnika. Zato što nema stvarnog opravdanja za ovakvo podizanje cijena.
Kupujući ili otkupljujući naše stanove u gradskim naseljima bili smo svjesni da nam je procijenjena vrijednost infrastrukture centralnih grijanja(kotlovnica i toplovoda) povećala i iznos novca kojim smo platili stanove. Za to postoje i dokumenti, a za one stanove koji su etažirani njihovi vlasnici imaju i dodatnu, čak i najjaču potvrdu, da su (s ostalim vlasnicima stanova) suvlasnici navedene infrastrukture – upis u zemljišne knjige!
Kotlovnice i toplinske stanice, konkretno na Hebrangu, stare su između petnaest i dvadeset osam godina. Njihov korisnik je poduzeće Brod-plin koji je, zajedno s poduzećem Toplina ujedno i isporučitelji toplinske energije i tople vode za oko tri tisuće i sedamsto domaćinstava u Slavonskom Brodu.
Brod-plin kao distributer energenta (zemnog plina) zbog sukoba interesa i zakonskih odredbi uopće ne bi smio biti proizvođač i distributer energije proizvedene iz energenta koji distribuira.
Zato što je prosječnom građaninu sve teže povezati kraj s krajem. Zato što nismo ovce za šišanje i nismo budale koje će svojim novcem plaćati nebuloze oko Korčule a da nam se pri tome oni koji su do takve financijske situacije grad doveli iza leđa smiju.
Kako?.
Oformiti komisiju koja će utvrditi stvarno instaliranu snagu u stanovima na naselju Andrija Hebrang kojima je isporučitelj toplinske energije „Brod-plin“ . Utvrđivanje instalirane snage provelo bi se na način da se za svaki stan pojedinačno utvrdi i komisijski konstatira broj i vrsta radijatorskih članaka te da se, oslanjajući se na podatke iz službenih atesta, jednostavnim zbrajanjem i množenjem dođe do podatka o stvarno instaliranoj snazi.
Način kako je to Brod-plin učinio neodoljivo podsjeća na formulu „Odoka puta pi na kvadrat." Naime njihov izračun instalirane snage temelji se na kvadraturi stanova iskazanoj u kupoprodajnim ugovorima (i/ ili vlasničkim listovima) u kojima je stvarnoj kvadraturi zatvorenih tj. grijanih prostora u stanu, pridružena i kvadratura vanjskih tj, ne grijanih prostora (lođe, terase, balkoni…) pomnožena određenim koeficijentima. Množenjem takvih kvadrata sa standardnom ili, možda čak, s proizvoljnom visinom stanova, došlo se do volumena prostora koji se, prema Brod-plinu, grije.
Spriječiti pljačku nije moguće oslanjajući se na anakrone i u praksi nedjelotvorne institucije kao što su Vijeća mjesnih odbora. Vlasnici stanova, koji su ujedno i suvlasnici nad zajedničkim prostorima, zemljištem i infrastrukturom, trebali bi se organizirati u Zajednicu suvlasnika te kao formalno pravna interesna udruga građana, putem svojih izabranih predstavnika, ostvarivati svoje legitimne interese. Ovo ne znači udar na organizaciju mjesne samouprave, već smjernica za rješavanje onih problema koje mjesna samouprava ne može riješiti iz makar dva razloga: prvo, ti problemi nisu u njenom praktičnom djelokrugu i ovlastima i, drugo, ovisna je o strukturama koje su ili bi mogle biti u sukobu interesa.
Međutim…
Ono što se 28 veljače događalo u prostorijama koje koristi Vijeće mjesnog odbora Andrija Hebrang, a imalo je biti javna tribina, u bitnome se ne razlikuje od prezentacije skupih lonaca (jasna razlika je samo mjesto odvijanja događaja!).
Naime, uz svu zahvalnost organizatorima tribine - Vijeću MO i njegovoj predsjednici gospođi Nikšić i „Stručnoj komisiji za rješavanje pitanja grijanja na Naselju Andrija Hebrang“ – osobito ovima posljednjima jer su u bitnome većini nazočnih pomogli percipirati složenost problema, ne može se zaobići činjenica da su na tribini jasno i uporno izbjegavane odnosno prekidane rasprave o bilo čemu osim o već unaprijed donesenoj odluci za koju je samo trebala potpora građana Hebranga. Odluka je krenuti 1. svibnja s ugradnjom razdjelnika topline („kalorimetara“) počevši od bloka broj V. Isporučitelj opreme je Siemens (Hrvatska) a na tribini je bio nazočan već dogovoreni izvođač radova.
Zahtjev da se riješi i akutni problem – nove uplatnice tj. trenutna cijena grijanja te iskazi nezadovoljstva što se u tako veliki zahvat ide bez javnog natječaja odnosno makar objavljenog poziva za dostavu ponuda za isporuku opreme te izvođenje radova, gotovo u potpunosti su ignorirani od voditelja tribine. Čak nije poznata niti krajnja cijena niti način na koji će sve to biti plaćeno. Jasno je tko će platiti – korisnici grijanja, tj. potrošači. To što je u medijima preneseno kao činjenica, ne odgovara potpunoj istini. Zapravo „Stručno povjerenstvo“ jest dobilo zahvalnost i potporu za daljnji rad, ali i jasne zahtjeve za transparentnošću cijeloga projekta od same nabave opreme, do definirane cijene i načina plaćanja prije početka ugovaranja poslova kao i odluke o najpovoljnijem izvođaču radova. Idemo vjerovati da su mediji krivo prenijeli informaciju o tome kako su „građani Naselja Andrija Hebrang podržali akciju kojom će od 1. svibnja početi ugradnja kalorimetara.“ Radi potpune istine, na tribini je bilo četrdesetak građana s navedenog naselja i dvadesetak zainteresiranih građana ostalih gradskih naselja te petnaestak gostiju i organizatora.
Idemo vjerovati i u dobre namjere pa i onih koji su članovi "Stručnog povjerenstva" a po prirodi poslova kojima se inače bave apsolutno su upoznati sa stanjem kotlovnica i dijelom i ostale infrastrukture, ali na tribini nisu dali odgovore na postavljena pitanja o amortiziranosti i preostalim resursima tih postrojenja.
Idemo vjerovati da tu nema "mačka u vreći"...
...Pa - kako nam bude...
Prelazak na novi način obračuna isporučene energije poduzeće Brod-plin zlorabilo je na način da je neutemeljeno povećalo cijene u prosjeku za gotovo 35% po domaćinstvu u razdoblju grijanja što mu ima donijeti nezasluženu dobit koja će, razložno je vjerovati, iako znatno manja, biti velika i izvan sezone jer je i izračun cijene tople vode u najmanju ruku nejasan. Dakle s novim obračunom Brod-plin bi u 2008. g. trebao dodatno zaraditi velike sume novaca. Takvo što, zapravo, teško je i neopravdano nazivati zaradom. Za to postoji točnije ime - pljačka građana grada Slavonskog Broda.
Zašto pljačka?
Prvenstveno zato što navedena poduzeća koriste infrastrukturu kojoj smo mi vlasnici a bez lipe naknade. Zato što i pored te činjenice u amortizaciju infrastrukture ne ulažu ništa pa, kad dođe trenutak da će infrastruktura biti potpuno amortizirana, velikodušno će ju ponuditi njenim vlasnicima jer će se ista morati ili generalno obnavljati ili graditi potpuno nova.
Tvrdnje Brod-plina o ulaganjima vezanim na preuređenje kotlovnica, kojih je sigurno bilo, treba imati na umu, ali ih se ne mora uzimati zdravo za gotovo dok se ne ustanovi stvarni a ne knjigovodstveni trošak. Naime, kotlovnice na Hebrangu su imale samo tekuće održavanje i redovita atestiranja jer su od samog početka bile na plin a ne na mazut.
Što učiniti?
Odbiti plaćati tako bezobrazno visoko podignute cijene. Angažirati neovisnog vještaka da procijeni trenutnu vrijednost infrastrukture i njenu amortiziranost te posredno iznos amortizacije od 1993. g. na ovamo.
Na izračunatu sumu pripadajuće amortizacije za posljednje tri godine preko upravitelja zgrada poslati račun poduzeću Brod-plin te od njega zahtijevati da ga plate. Ovom poduzeću predložiti novi kolektivni ugovor o isporuci toplinske energije i tople vode kojim će biti osigurana amortizacijska sredstva za iduća razdoblja ili raspisati natječaj za koncesiju nad infrastrukturom te ju dodijeliti najpovoljnijem davatelju usluga.
Zašto?
Zato što nije grad Brod vlasnik kotlovnica i infrastrukture na Hebrangu pa, kao što nad privatnim parkiralištima ne može dati koncesiju Brod-parkingu, tako ni nad privatnim kotlovnicama ne može dati koncesiju Brod-plinu niti kome drugome a bez pristanka stvarnih vlasnika. Zato što nema stvarnog opravdanja za ovakvo podizanje cijena.
Kupujući ili otkupljujući naše stanove u gradskim naseljima bili smo svjesni da nam je procijenjena vrijednost infrastrukture centralnih grijanja(kotlovnica i toplovoda) povećala i iznos novca kojim smo platili stanove. Za to postoje i dokumenti, a za one stanove koji su etažirani njihovi vlasnici imaju i dodatnu, čak i najjaču potvrdu, da su (s ostalim vlasnicima stanova) suvlasnici navedene infrastrukture – upis u zemljišne knjige!
Kotlovnice i toplinske stanice, konkretno na Hebrangu, stare su između petnaest i dvadeset osam godina. Njihov korisnik je poduzeće Brod-plin koji je, zajedno s poduzećem Toplina ujedno i isporučitelji toplinske energije i tople vode za oko tri tisuće i sedamsto domaćinstava u Slavonskom Brodu.
Brod-plin kao distributer energenta (zemnog plina) zbog sukoba interesa i zakonskih odredbi uopće ne bi smio biti proizvođač i distributer energije proizvedene iz energenta koji distribuira.
Zato što je prosječnom građaninu sve teže povezati kraj s krajem. Zato što nismo ovce za šišanje i nismo budale koje će svojim novcem plaćati nebuloze oko Korčule a da nam se pri tome oni koji su do takve financijske situacije grad doveli iza leđa smiju.
Kako?.
Oformiti komisiju koja će utvrditi stvarno instaliranu snagu u stanovima na naselju Andrija Hebrang kojima je isporučitelj toplinske energije „Brod-plin“ . Utvrđivanje instalirane snage provelo bi se na način da se za svaki stan pojedinačno utvrdi i komisijski konstatira broj i vrsta radijatorskih članaka te da se, oslanjajući se na podatke iz službenih atesta, jednostavnim zbrajanjem i množenjem dođe do podatka o stvarno instaliranoj snazi.
Način kako je to Brod-plin učinio neodoljivo podsjeća na formulu „Odoka puta pi na kvadrat." Naime njihov izračun instalirane snage temelji se na kvadraturi stanova iskazanoj u kupoprodajnim ugovorima (i/ ili vlasničkim listovima) u kojima je stvarnoj kvadraturi zatvorenih tj. grijanih prostora u stanu, pridružena i kvadratura vanjskih tj, ne grijanih prostora (lođe, terase, balkoni…) pomnožena određenim koeficijentima. Množenjem takvih kvadrata sa standardnom ili, možda čak, s proizvoljnom visinom stanova, došlo se do volumena prostora koji se, prema Brod-plinu, grije.
Spriječiti pljačku nije moguće oslanjajući se na anakrone i u praksi nedjelotvorne institucije kao što su Vijeća mjesnih odbora. Vlasnici stanova, koji su ujedno i suvlasnici nad zajedničkim prostorima, zemljištem i infrastrukturom, trebali bi se organizirati u Zajednicu suvlasnika te kao formalno pravna interesna udruga građana, putem svojih izabranih predstavnika, ostvarivati svoje legitimne interese. Ovo ne znači udar na organizaciju mjesne samouprave, već smjernica za rješavanje onih problema koje mjesna samouprava ne može riješiti iz makar dva razloga: prvo, ti problemi nisu u njenom praktičnom djelokrugu i ovlastima i, drugo, ovisna je o strukturama koje su ili bi mogle biti u sukobu interesa.
Međutim…
Ono što se 28 veljače događalo u prostorijama koje koristi Vijeće mjesnog odbora Andrija Hebrang, a imalo je biti javna tribina, u bitnome se ne razlikuje od prezentacije skupih lonaca (jasna razlika je samo mjesto odvijanja događaja!).
Naime, uz svu zahvalnost organizatorima tribine - Vijeću MO i njegovoj predsjednici gospođi Nikšić i „Stručnoj komisiji za rješavanje pitanja grijanja na Naselju Andrija Hebrang“ – osobito ovima posljednjima jer su u bitnome većini nazočnih pomogli percipirati složenost problema, ne može se zaobići činjenica da su na tribini jasno i uporno izbjegavane odnosno prekidane rasprave o bilo čemu osim o već unaprijed donesenoj odluci za koju je samo trebala potpora građana Hebranga. Odluka je krenuti 1. svibnja s ugradnjom razdjelnika topline („kalorimetara“) počevši od bloka broj V. Isporučitelj opreme je Siemens (Hrvatska) a na tribini je bio nazočan već dogovoreni izvođač radova.
Zahtjev da se riješi i akutni problem – nove uplatnice tj. trenutna cijena grijanja te iskazi nezadovoljstva što se u tako veliki zahvat ide bez javnog natječaja odnosno makar objavljenog poziva za dostavu ponuda za isporuku opreme te izvođenje radova, gotovo u potpunosti su ignorirani od voditelja tribine. Čak nije poznata niti krajnja cijena niti način na koji će sve to biti plaćeno. Jasno je tko će platiti – korisnici grijanja, tj. potrošači. To što je u medijima preneseno kao činjenica, ne odgovara potpunoj istini. Zapravo „Stručno povjerenstvo“ jest dobilo zahvalnost i potporu za daljnji rad, ali i jasne zahtjeve za transparentnošću cijeloga projekta od same nabave opreme, do definirane cijene i načina plaćanja prije početka ugovaranja poslova kao i odluke o najpovoljnijem izvođaču radova. Idemo vjerovati da su mediji krivo prenijeli informaciju o tome kako su „građani Naselja Andrija Hebrang podržali akciju kojom će od 1. svibnja početi ugradnja kalorimetara.“ Radi potpune istine, na tribini je bilo četrdesetak građana s navedenog naselja i dvadesetak zainteresiranih građana ostalih gradskih naselja te petnaestak gostiju i organizatora.
Idemo vjerovati i u dobre namjere pa i onih koji su članovi "Stručnog povjerenstva" a po prirodi poslova kojima se inače bave apsolutno su upoznati sa stanjem kotlovnica i dijelom i ostale infrastrukture, ali na tribini nisu dali odgovore na postavljena pitanja o amortiziranosti i preostalim resursima tih postrojenja.
Idemo vjerovati da tu nema "mačka u vreći"...
...Pa - kako nam bude...
15 veljače 2008
Naše i njihovo KOSOVO
Pandorina kutija
Neovisno Kosovo više nije ni pitanje dana – moćni Svijet učinio je presedan i samo još formalno treba priznati odcjepljenje Kosova od Srbije i primiti ga, kao novu neovisnu državu, u članstvo UN-a. Ovim je sigurno otvoren put svjetskoj nesigurnosti. Ne zato što bi Srbija, svojim nezadovoljstvom pretočenim u možda otvoreni ratni sukob, mogla izazvati i III. Svjetski rat, već zato što je i što će tim činom biti osnažena želja i potaknuta nada čitavog niza naroda na vlastitu državu. A to ne može ne utjecati na svjetsku sigurnost.
Svijet se trebao držati principa koje je sam, kroz međunarodno pravo, ugradio u svjetski poredak.
Srbija bi trebala biti ta koja, unatoč metafizičkom značenju Kosova kao mitskog, ali i povijesnog srpskog prostora, vlastitom privolom iz svoje države isključuje dva milijuna nesrba, odnosno Albanaca jer, uz natalitet koji imaju kosovski Albanci a brojnost im raste ogromnom progresijom, nije teško zamisliti za koliko desetljeća bi Srbi u svojoj matičnoj državi, Srbiji u čijem sastavu bi bilo i Kosovo, postali po brojnosti manjinski narod. Odvajanjem Kosova od Srbije taj problem bi bio odgođen za neko neodređeno, ali sasvim sigurno, dugo vrijeme.
Hrvatska bi morala, usprkos Svijetu, koji je odlučio priznati osamostaljenje Kosova, zbog svoje nedavne prošlosti, makar se maksimalno držati po strani tj. diplomatski mudro tj. prilično neodređeno i to samo kada ne može izbjeći odgovore, javno govoriti o svojem, moram reći neprincipijelnom stavu, da će u slučaju međunarodnog priznanja Kosova od zemalja EU i USA i sama priznati neovisnost Kosova. Pišući ovo na umu mi je paralela između pokušaja izdvajanja („Srpske“) Krajine iz sastava Hrvatske.
Ono što Mesić neki dan o konstitutivnosti Kosova u trenutku raspada SFRJ reče, čista je glupost ili, možda, namjerno obmanjivanje javnosti. Naime njegova tvrdnja da je Kosovo bilo konstitutivni element Jugoslavije ne stoji. Kosovo to jest bilo Ustavom iz 1974. g. No ustavnim promjenama 1989. g. Kosovo gubi autonomiju i, postavši sastavni dio Srbije u punom smislu riječi, prestaje biti gradbeni čimbenik jugoslavenske zajednice. To što je Milošević gotovo pa silom ishodio ustavne promjene ne mijenja na stvari – sve republike tadašnje SFRJ, a među njima i Hrvatska, prihvatile su amandmane na Ustav i time Kosovo prepustile na milost i nemilost Miloševiću i bratiji.
Zbog svega toga, kako napisah, o Kosovu bi Hrvatska trebala kolikogod je moguće šutjeti, ili samo mudro, da ne kažem lukavo, zboriti. Pri tom svakako imam na umu činjenicu da smo nestalna članica VS UN-a i da će se za naš stav o tom pitanju, kad za koji dan dođe vrijeme, sigurno znati.
Neovisno Kosovo više nije ni pitanje dana – moćni Svijet učinio je presedan i samo još formalno treba priznati odcjepljenje Kosova od Srbije i primiti ga, kao novu neovisnu državu, u članstvo UN-a. Ovim je sigurno otvoren put svjetskoj nesigurnosti. Ne zato što bi Srbija, svojim nezadovoljstvom pretočenim u možda otvoreni ratni sukob, mogla izazvati i III. Svjetski rat, već zato što je i što će tim činom biti osnažena želja i potaknuta nada čitavog niza naroda na vlastitu državu. A to ne može ne utjecati na svjetsku sigurnost.
Svijet se trebao držati principa koje je sam, kroz međunarodno pravo, ugradio u svjetski poredak.
Srbija bi trebala biti ta koja, unatoč metafizičkom značenju Kosova kao mitskog, ali i povijesnog srpskog prostora, vlastitom privolom iz svoje države isključuje dva milijuna nesrba, odnosno Albanaca jer, uz natalitet koji imaju kosovski Albanci a brojnost im raste ogromnom progresijom, nije teško zamisliti za koliko desetljeća bi Srbi u svojoj matičnoj državi, Srbiji u čijem sastavu bi bilo i Kosovo, postali po brojnosti manjinski narod. Odvajanjem Kosova od Srbije taj problem bi bio odgođen za neko neodređeno, ali sasvim sigurno, dugo vrijeme.
Hrvatska bi morala, usprkos Svijetu, koji je odlučio priznati osamostaljenje Kosova, zbog svoje nedavne prošlosti, makar se maksimalno držati po strani tj. diplomatski mudro tj. prilično neodređeno i to samo kada ne može izbjeći odgovore, javno govoriti o svojem, moram reći neprincipijelnom stavu, da će u slučaju međunarodnog priznanja Kosova od zemalja EU i USA i sama priznati neovisnost Kosova. Pišući ovo na umu mi je paralela između pokušaja izdvajanja („Srpske“) Krajine iz sastava Hrvatske.
Ono što Mesić neki dan o konstitutivnosti Kosova u trenutku raspada SFRJ reče, čista je glupost ili, možda, namjerno obmanjivanje javnosti. Naime njegova tvrdnja da je Kosovo bilo konstitutivni element Jugoslavije ne stoji. Kosovo to jest bilo Ustavom iz 1974. g. No ustavnim promjenama 1989. g. Kosovo gubi autonomiju i, postavši sastavni dio Srbije u punom smislu riječi, prestaje biti gradbeni čimbenik jugoslavenske zajednice. To što je Milošević gotovo pa silom ishodio ustavne promjene ne mijenja na stvari – sve republike tadašnje SFRJ, a među njima i Hrvatska, prihvatile su amandmane na Ustav i time Kosovo prepustile na milost i nemilost Miloševiću i bratiji.
Zbog svega toga, kako napisah, o Kosovu bi Hrvatska trebala kolikogod je moguće šutjeti, ili samo mudro, da ne kažem lukavo, zboriti. Pri tom svakako imam na umu činjenicu da smo nestalna članica VS UN-a i da će se za naš stav o tom pitanju, kad za koji dan dođe vrijeme, sigurno znati.
14 veljače 2008
Partizanski svrab
Prenosim sa:
Index.hr Forum (11.2.2008 autor: El.Presidente)
Kako izvještava HINA, hrvatska policija je oko godinu dana tajno(!) provodila antikorupcijske akcije Dijagnoza 1 i Dijagnoza 2 kako u splitskoj i osječkoj bolnici, tako i HZZO-u, a svrha nenajavljenog posjeta je pretres svih vojnih i civilnih slučajeva koji se odnose na otvaranje bolovanja, odlazak u mirovinu, dijagnoze invaliditeta te posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Kako je nedavno predsjednica SABA mudro primijetila, takve tajne akcije policije podsjećaju na ustaške progone (budući da valjda u svakoj naprednoj demokraciji policija organizira javnu debatu o progonu počinitelja kaznenih djela), očekujem od "hrvatskih antifašista" predvođenih predsjednikom Stjepanom Mesićem oštru osudu takve svirepe policijske prakse.
A ja velim - zanimljivo - "svak` se češka tamo gdje ga svrbi". Odnosno, EL Presidente bi bio u pravu kada bi se udruge branitelja, dragovoljaca i stradalnika bunile protiv akcija Uskoka. Ipak, simptomatično je to što El Presidente piše. Baš u kontekstu svraba. Partizanskog...
Benjamin Tolić - TUĐMANOVA TVRĐAVA
Prenosim iz: Hrvatsko slovo, 25.1.2008
Prošlo je 16 godina od međunarodnopravnog priznanja Republike Hrvatske. Prvih 8 godina hrvatsku je državnu politiku pokretao suverenizam, drugih 8 godina integracionizam. Netom su se ta dva razdoblja izjednačila, najavljena je nužnost ustavnih promjena. Ona je obrazložena uvođenjem obveznoga srednjoškolskog obrazovanja. No ima znakova koji govore da Savez za Europu namjerava tim promjenama ozakoniti protuustavni prevrat u državnoj politici i tako dovršiti proces „detuđmanizacije“.
Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, naslućivao je mogućnost prevrata. Dobro je poznavao hrvatsku centripetalno-centrifugalnu kulturnu i političku tradiciju, a upoznao je i slugansku ćud suvremenih hrvatskih političkih elita. Zbog toga je bio duboko zabrinut za budućnost samostalne i suverene Hrvatske.
Da zaštiti temeljni interes hrvatskoga naroda, Tuđman je taj interes odlučio povjeriti demokratskoj volji nacije
. Stoga je god. 1997. u Ustav Republike Hrvatske (poglavlje o međunarodnim odnosima) dao ugraditi članak 141.:
Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske.
Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.
Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.
Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske.
Drugi stavak toga članka zabranjuje udruživanje Republike Hrvatske u balkanske državne saveze. Ta zabrana nema premca u europskim ustavima. Ona podsjeća na negdašnje zabrane „nepostojećeg“ ljudožderstva u ustavima nekih afričkih država. Moglo bi se dakle pomisliti da je neumjesna. No državna politika koja je inaugurirana nakon Tuđmanove smrti dokazuje da je ugradnja te zabrane u hrvatski Ustav bila i te kako razložita.
Premda nije imao razloga vjerovati u čvrsto suverenističko osvjedočenje narodnih zastupnika, Tuđman je saborsku odluku o udruživanju uvjetovao uobičajenom dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Ali - načelno držeći da se odluka o sudbonosnim pitanjima nacije ne smije prepustiti njezinim političkim izabranicima - saborsku je odluku sveo na razinu prijedloga, koji u konačnici mora prihvatiti ili odbaciti izravno izražena volja naroda. Zbog toga je odredio da se odluka o udruživanju donosi na referendumu, i to natpolovičnom većinom glasova svih birača.
Kakva je to zaprjeka centrifugalnoj državnoj politici, pokazuje sljedeći primjer: U slučaju da na referendum izađe 70 posto svih birača, odluka se o udruživanju ne može donijeti ni 70-postotnom većinom njihovih glasova.
Zbog toga se članak 141. Ustava Republike Hrvatske u Savezu za Europu smatra „Tuđmanovom tvrđavom“.
No nikakav zakon, pa ni temeljni, ne može spriječiti bezakonje ako vlast ne provodi ili krši zakone. Potvrđuje to niz događaja koji su, unatoč ustavnomu članku 141., u zadnjih osam godina duboko potkopali hrvatsku državnu samostalnost i suverenost: Završna deklaracija Zapadnobalkanskoga summita EU, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske EU, uspostava tzv. Nove CEFTA-e, Vijeće za suradnju u Jugoistočnoj Europi, najava da ne će biti referenduma o pristupu NATO-u.
O svemu tomu u Hrvatskoj se temeljito šutjelo. No ovih je dana gubitnički bijes probio šutnju vlasti i medija. Izjava Zorana Milanovića da će, kada se bude mijenjao Ustav, poduprijeti Vladu u brisanju članka 141. otvoreno je najavila - juriš na „Tuđmanovu tvrđavu“.
Prošlo je 16 godina od međunarodnopravnog priznanja Republike Hrvatske. Prvih 8 godina hrvatsku je državnu politiku pokretao suverenizam, drugih 8 godina integracionizam. Netom su se ta dva razdoblja izjednačila, najavljena je nužnost ustavnih promjena. Ona je obrazložena uvođenjem obveznoga srednjoškolskog obrazovanja. No ima znakova koji govore da Savez za Europu namjerava tim promjenama ozakoniti protuustavni prevrat u državnoj politici i tako dovršiti proces „detuđmanizacije“.
Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, naslućivao je mogućnost prevrata. Dobro je poznavao hrvatsku centripetalno-centrifugalnu kulturnu i političku tradiciju, a upoznao je i slugansku ćud suvremenih hrvatskih političkih elita. Zbog toga je bio duboko zabrinut za budućnost samostalne i suverene Hrvatske.
Da zaštiti temeljni interes hrvatskoga naroda, Tuđman je taj interes odlučio povjeriti demokratskoj volji nacije
Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske.
Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.
Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.
Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske.
Drugi stavak toga članka zabranjuje udruživanje Republike Hrvatske u balkanske državne saveze. Ta zabrana nema premca u europskim ustavima. Ona podsjeća na negdašnje zabrane „nepostojećeg“ ljudožderstva u ustavima nekih afričkih država. Moglo bi se dakle pomisliti da je neumjesna. No državna politika koja je inaugurirana nakon Tuđmanove smrti dokazuje da je ugradnja te zabrane u hrvatski Ustav bila i te kako razložita.
Premda nije imao razloga vjerovati u čvrsto suverenističko osvjedočenje narodnih zastupnika, Tuđman je saborsku odluku o udruživanju uvjetovao uobičajenom dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Ali - načelno držeći da se odluka o sudbonosnim pitanjima nacije ne smije prepustiti njezinim političkim izabranicima - saborsku je odluku sveo na razinu prijedloga, koji u konačnici mora prihvatiti ili odbaciti izravno izražena volja naroda. Zbog toga je odredio da se odluka o udruživanju donosi na referendumu, i to natpolovičnom većinom glasova svih birača.
Kakva je to zaprjeka centrifugalnoj državnoj politici, pokazuje sljedeći primjer: U slučaju da na referendum izađe 70 posto svih birača, odluka se o udruživanju ne može donijeti ni 70-postotnom većinom njihovih glasova.
Zbog toga se članak 141. Ustava Republike Hrvatske u Savezu za Europu smatra „Tuđmanovom tvrđavom“.
No nikakav zakon, pa ni temeljni, ne može spriječiti bezakonje ako vlast ne provodi ili krši zakone. Potvrđuje to niz događaja koji su, unatoč ustavnomu članku 141., u zadnjih osam godina duboko potkopali hrvatsku državnu samostalnost i suverenost: Završna deklaracija Zapadnobalkanskoga summita EU, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske EU, uspostava tzv. Nove CEFTA-e, Vijeće za suradnju u Jugoistočnoj Europi, najava da ne će biti referenduma o pristupu NATO-u.
O svemu tomu u Hrvatskoj se temeljito šutjelo. No ovih je dana gubitnički bijes probio šutnju vlasti i medija. Izjava Zorana Milanovića da će, kada se bude mijenjao Ustav, poduprijeti Vladu u brisanju članka 141. otvoreno je najavila - juriš na „Tuđmanovu tvrđavu“.
13 veljače 2008
Pretplati se na:
Postovi (Atom)