Bio je to lud san. Lud da ne može biti luđi. Ne bih ga pripovijedao da nije neobična tvarnoga ostatka.
- Ej, narodni zastupniče! - zaskočio me stari znanac Cindro na vratima „Zlatnoga kokota“ kao bura iza rta. - Kud će - veli - suza nego na oko! Idemo na kavu? - Idemo. - Što si noćas sanjao? - Ništa. - Ništa? - naceri se on svisoka. – I doda: Meni to kažeš? A ne znaš gdje ja radim?! - Gdje? - U SOA-i. Odjel za nadzor snova. Snova i telepatije. - Ma, daj! Tebe još drži parapsihologija. Vrijeme je, prijatelju, da pustiš te bedastoće. Odrasti već jednom! – E, moj narodni zastupniče, nisu to bedastoće. To je vrlo važan posao. Sa sigurnosnog motrišta neusporedivo važniji od nadzora pisama, elektroničke pošte, telefonskih razgovora, radija, televizije, internetskih portala, novina, knjiga. Građani obično misle: Tamo, u toj Agenciji, čehaju informacije i dezinformacije koje prikupljaju agenti - špijuni i doušnici, uhode i hotkari. Tako to i jest. Ali ne u momu odjelu. Naš je posao tako reći vrhunaravan. Temelji se na znanstvenim spoznajama koje su dostupne samo najužemu krugu ljudi u središtu globalne moći. Mi taj posao obavljamo metodama i tehnikama koje neupućeni ne mogu ni zamisliti. To nam omogućuje svašta: temeljit nadzor snova, njihovo krivotvorenje, preoblikovanje, podmetanje, telepatski prijenos … - Bla-bla… - Ne vjeruješ? - Nisam s kruške pao. - Dobro, nisi. Niti si, veliš, noćas išta sanjao? - Što je tebi? - rekoh. - Valjda ja to znam bolje nego itko drugi?!
On se čudno smiješio. Očito se nije dao pokolebati. Malo je prižmirio, a prijekorni je njegov pogled govorio: Zaboravio si, prijatelju, zaboravio.
- Dobro - reče napokon - ne bih ti to smio dati. Donedavno su se prijepisi tajnih razgovora i uopće dokumenti označeni kao državna tajna veselo dijelili prijateljima i neprijateljima. No ta su vremena, čini se, prošla. Mogao bih nahrdati, ostati bez posla ili čak završiti u buhari. Ali ne mogu odoljeti. Neka dakle bude što biti mora! - Otvorio je aktovku, izvukao iz nje spis, položio ga preda me, te, srknuvši zadnji gutljaj kave, doviknuo konobaru: - Dva amara! Molim, bez leda.
Hineći nezainteresiranost, bacio sam tobože nemaran pogled na spis. Prva stranica bila je - nevjerojatno! - na memorandumu SOA-e, Odjel za nadzor snova. Na njoj se, protivno duhu našega doba, kočio latinski naslov: „Opis i prijepis sna“ - OIB 846726097670-37, 24.l.2009., 04h.
- Gle vraga! - rekoh. - Moj osobni identifikacijski broj! - I, trgnuvši gutljaj amara, sunovratih se u tekst:
DESCRIPTIO & TRANSCRIPTIO SOMNII
PREDSJEDNIK SABORA [oblizuje usne]: Riječ ima uvaženi zastupnik Nazif Memedi.
MEMEDI [vrti se, izgubljeno]: An?
ZASTUPNICI OKO MEMEDIJA [smiju se; potežu ga za rukav]: Hajde, izlazi! Što čekaš?!
MEMEDI [došavši za govornicu, zbunjeno kruži pogledom po dvorani]: Mmm…
PREDSJEDNIK [kao pun Mjesec kroz oblak]: No, uvaženi zastupniče, hoćete li? [Opći grohot.]
MEMEDI [čvrsto i razgovijetno]: Gospodine predsjedniče, gospođe i gospodo zastupnici! Nemojte se, molim Vas, smijati. To nije lijepo. O momu držanju i mojoj govorničkoj vještini treba suditi pravedno. U ovomu Visokom Domu ja sam ubogi Rom. Ovdje je, ne tako davno, naš kolega - slavni pjesnik, filozof i govornik - citirao Louisa Antoinea Leona Florellea de Saint-Justea! [Ooo, o nebesa!] I pozvao naciju [tajac], da, pozvao naciju na ubojstvo kralja!
PREDSJEDNIK [nervozno]: Gospodine zastupniče, držite se točke Dnevnoga reda. Raspravljamo o smanjivanju zastupničkih plaća.
MEMEDI [predsjedniku]: Bez brige, gospodine predsjedniče! Mislim ja na Dnevni red. Nemojte me, molim Vas, više prekidati. [Zastupnicima]: Što sam ono rekao? Ah, da! On i ja! Vidite li vi, drage kolegice i kolege, taj nerazmjer? Rečeni pjesnik, filozof i govornik bio je svjetski čovjek. Duhovno se družio sa Saint-Justom i Robespierreom. Govorništvo je učio od Kvintilijana. A ja? Što je sa mnom? Ja sam, kao što rekoh, Rom. Rođen Bogu za leđima, u Pršovcima, u Makedoniji. Družio sam se, kao i ostala seoska djeca, sa svojim vršnjacima i domaćim životinjama: kokošima, guskama, patkama, psima, mačkama, ovcama, kozama. U Tetovu, u tom provincijskomu gnijezdu, stekao sam izobrazbu poljoprivrednoga tehničara. Tamo, u toj srednjoj školi, govorništvo nismo učili. Ali Kismet ravna našim životima. I on je, kao što vidite, htio da baš ja u Hrvatskomu saboru zastupam austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, romsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, tursku, ukrajinsku, vlašku i židovsku „nacionalnu manjinu“…
NEKI ZASTUPNIK [ogorčeno]: Ne muljaj! Kakav Kismet?! Tebe je u ovaj Sabor i u njegova tri odbora uveo 351 romski glas. A Ružu Tomašić njezinih je 9.000 hrvatskih glasova, iako ih je bilo dvadeset i pet puta više, ostavilo izvan Sabora.
MEMEDI [klima glavom]: Hvala Alahu, napokon čujem istinu. Dakle: 351 glas, a ne 350, kako piše komentator Slobodne Dalmacije, ni tristotinjak, kako piše kolumnist portala „javno.hr“. I o tomu ću nešto reći.
PREDSJEDNIK [kuca prstom po mikrofonu]: Dnevni red…Dnevni red!
MEMEDI [predsjedniku, odlučno]: Ne prekidajte me! Nisam se udaljio od Dnevnoga reda, samo se to još ne vidi! [Zastupnicima]: Vi, drage gospođe i gospodo, moje ime znate. A znate li Vi što ono znači? Što znači Nazif? E, to Vam moram reći! Znači: Čist. Ne, kako se obično misli, okupan, umiven, opran. To ne. Znači: čist pred Bogom i pred ljudima. A o meni pišu svašta. Pišu da sam prljavac, da godinama udobno parazitiram na državnomu proračunu zahvaljujući koordinaciji romskih udruga koju smo osnovali moja supruga i ja, da bez dana staža u imovinskoj kartici imamo nekoliko kuća i skupih automobila. Ima tu zrnce istine. Nismo, hvala Alahu, sirotinja. Grješni smo ljudi. Ali, prljavci nismo …
PREDSJEDNIK [suspreže se]: Gospodine Memedi, Dnevni red! Dokle ćete zlorabiti moju strpljivost?
PRVI ZASTUPNICI [viču]: I našu! Dosta lupetanja! Oduzmite mu riječ! Nismo u Tetovu na pazaru!
DRUGI ZASTUPNICI [nadvikuju prve]: Ma, dajte! Pustite čovjeka, neka kaže što mu je na srcu!
MEMEDI [uznemireno]: Samo malo! Molim Vas, samo još malo! Ovo je vrlo važno. Riječ je, kako da kažem, o obraćenju! O obraćenju, gospođe i gospodo, dubljemu od obraćenja Zdravka Tomca. Morate me saslušati!
PREDSJEDNIK [zvoni]: Mir! Molim mir! Gospodine Memedi, nastavite.
MEMEDI [ozareno]: Hvala Vam, gospodine predsjedniče! Od svega Vam srca hvala! Ja sam, gospođe i gospodo, kao što rekoh, grješan čovjek. Imam mnogo sitnih grijeha. Svi oni izviru iz općih ljudskih slabosti. Ali imam na duši i tri velika, prevelika grijeha: sudjelovao sam u odricanju od ZERP-a i u onomu hitnom postupku kada smo donijeli Zakon o poljoprivrednomu zemljištu i Zakon o golfu. U prvomu slučaju bio sam presudan čimbenik, utjelovljena većina! U drugomu većinu smo osigurali Denes Šoja i ja. Ne ulazim u razloge kolege Šoje. Jer, svoje grijehe nosim sam. A duboko se kajem. I molim Hrvate da mi oproste. Dva su izvora mojih grijeha: moje čisto srce i konstitucionalni nedostatak moga naroda. Čist čovjek u meni vjerovao je koalicijskomu partneru, a pripadnik naroda koji nema svoga teritorija nije osjećao vrijednost zemlje. Mene dakle nisu zanimale ni oranice, ni šume, ni livade, a još manje golf. Niti sam mogao shvatiti što će Hrvatima, povrh njihova mora, još i međunarodne vode…
NESTRPLJIV ZASTUPNIK [maše rukom i dovikuje]: Plaće, Nazife, plaće!
MEMEDI [odmahuje]: Bit će i to, prijatelju! [Zastupnicima]: Čitali ste i slušali što se misli o našim postupcima. No sve je to luk i voda. To će riješiti Ustavni sud. Ali treba stati pred Alaha! Mene je jutros pozvao. - Nazife, Nazife - veli - Što to radiš? - Spremam se za raspravu o smanjivanju zastupničkih plaća. - Pusti tu budalaštinu, nego jesu li tebi vrane mozak popile ili si nečastivim načinom sam onečistio srce svoje? - Ne razumijem. - Dobro - veli Alah - kakvi ste vi to zastupnici nacionalnih manjina? Kakve su to nacije, ti tvoji Romi, Rusini i Vlasi? To su, Nazife, narodi, jer nemaju zasebna teritorija. A ono malo Austrijanaca, Bugara, Nijemaca, Poljaka, Rumunja, Rusa, Turaka, Ukrajinaca i Židova u Hrvatskoj? Žive li ti ljudi sa svojim nacijama u njihovim državama? Pa, svi vi dijelite zlo i dobro s hrvatskom nacijom u njezinoj državi. Kada se Hrvati smrzavaju, i vi se smrzavate; kada Hrvate sunce grije, i vas grije. Zato, Nazife, pamet u glavu! Tebi pripadaju samo jednaka prava. Budi politički Hrvat. Ne daj da ti Šejtan šapće na uho kako si ti u Hrvatskoj, zato što si Rom, 42 puta vrjedniji od Hrvata. To nije moja pravda. To je pravda onoga Šejtana koji gura Hrvatsku u NATO i Europsku uniju. A on je moćan zavodnik. Pred njim su pokleknuli mnogo umniji od tebe. Eto, neka ti zastrašujući primjer bude Slaven Letica. Taj je doktor znanosti još u ljeto 2007., dok je muzao Savez za Europu, znao za studiju Ekonomskoga instituta iz Zagreba Pristupanje Europskoj uniji: očekivani ekonomski učinci. No on se tek u Vijencu od 15. siječnja 2009., kada mu je to vime presušilo, upitao „Isplati li se Hrvatima u Europu?“
PREDSJEDNIK [izvan sebe]: E, sad je dosta!
MEMEDI: Da, gospodine predsjedniče! Sad je doista dosta. Primite, dakle, moju neopozivu ostavku na članstvo u Savezu za Europu. Alah ne dopušta da moja romska malenkost, koju su Hrvati primili u svoja njedra, sada sudjeluje u pretvaranju Hrvata u Rome Europske unije.
U tom času tresnuše vrata „Zlatnoga kokota“. Prenuh se. Bî mi žao što se san raspršio i što je nestao Cindro. Ali se prenerazih kada vidjeh da u rukama držim njegov apokrif o Nazifu.
(U suglasju s Autorom preneseno s Javno.Info )
Pozdrav svim dragovoljcima i hrvatskim braniteljima ("ma gdje bili...!")
27 siječnja 2009
21 siječnja 2009
Hrvatski branitelji i europske pravne stečevine
Ministar zdravstva Darko Milinović sastao se danas s predstavnicima 15 udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Upoznao ih je s detaljima zdravstvene reforme i pojasnio im da neće biti smanjivanja prava branitelja i članova njihovih obitelji, naprotiv: - Prava su proširena i na branitelje oboljele od PTSP-a i njihove obitelji, tako da će oni od sada biti oslobođeni plaćanja participacija na svim razinama - kazao je ministar.
Predstavnici udruga pružili su punu potporu ministru i naglasili da su se borili za pravnu državu. Također su pozvali liječnike primarne zdravstvene zaštite da poštuju zakone i provode reformu zdravstva.
(Večernji list, 21. siječnja 2009.)
Retoričko pitanje: Ako reforma zdravstva ništa bitnoga ne mijenja u odnosu hrvatski branitelj – HZZO, koji bi to „detalji zdravstvene reforme“ mogli biti toliko zanimljivi čelnicima udruga proisteklih iz Domovinskog rata da im sam ministar zdravstva koji, tada, zacijelo ima štogod zanimljivijeg i važnijeg porazgovarati s neposlušnim liječnicima, objašnjava reformu koja se nas branitelja, po Milinoviću, gotovo niti ne tiče?
Ono što Milinović nije pojasnio, a dvojbeno svakako jest - jesu li svi HRVI Domovinskog rata oslobođeni participacije odnosno obveze dopunskog zdravstvenog osiguranja ili su iz sheme ispali HRVI s manje od 30% tjelesnog oštećenja.
Drugo pitanje su branitelji oboljeli od PTSPa. Kao, prava se proširuju i na njih. Smiješno! Po definiciji branitelj obolio od PTSPa je onaj kome je gubitak radne sposobnosti prouzročen bolešću, odnosno – zbog PTSPa je u mirovini. Nije mi poznat slučaj da je itko umirovljen zbog PTSPa a da prije toga nema utvrđenu tjelesnu oštećenost (HRVI) zbog istog razloga. Jednostavnije: Oboljeli od PTSPa nisu posebna kategorija već su već u grupi HRVI. Većina s postotkom manjim od 30% i jaaako puno s privremenim rješenjima.
Bila bi zanimljiva statistika koja bi zacijelo pokazala da su im (većini) i članovi obitelji oslobođeni participacije po drugom temelju (nezaposlene supruge, prihod po članu domaćinstva ispod socijalnog minimuma…).
Statistika bi imala što reći i za branitelje koji nisu HRVI a imaju tjelesno oštećenje veće od 30%!
Vele da su razlozi zdravstvenoj reformi pa tako i zahvaćanju prava hrvatskih branitelja usklađivanje s europskim pravnim stečevinama. Odlično, velim ja, tada će se, nakon više od desetljeća mizerne invalidnine, konačno, povećati za koju lipu. Naime, nevjerojatno je da u Europi koja nije toliko socijalno osjetljiva kao što Ustav kaže za RH, invalidnina za 50% tjelesno oštećenje iznosi kojih pedesetak eura mjesečno.
I na kraju, ne želim vjerovati da je Milinovićev susret s predstavnicima braniteljskih udruga koji, usput, svoje članstvo apsolutno ništa o reformi i potpori ministru u njegovom sukobu s liječnicima nisu pitali, upriličen samo i isključivo zbog instrumentiranja udruga proisteklih izu Domovinskog rata u tom sukobu. Ako jest – svaka čast, Ministre – i to je dio politike. No, ako tako jest, sramite se svi redom predsjednici udruga koji ste se dali uključiti u ono za što ni u kom slučaju nemate mandat svojega članstva.
Predstavnici udruga pružili su punu potporu ministru i naglasili da su se borili za pravnu državu. Također su pozvali liječnike primarne zdravstvene zaštite da poštuju zakone i provode reformu zdravstva.
(Večernji list, 21. siječnja 2009.)
Retoričko pitanje: Ako reforma zdravstva ništa bitnoga ne mijenja u odnosu hrvatski branitelj – HZZO, koji bi to „detalji zdravstvene reforme“ mogli biti toliko zanimljivi čelnicima udruga proisteklih iz Domovinskog rata da im sam ministar zdravstva koji, tada, zacijelo ima štogod zanimljivijeg i važnijeg porazgovarati s neposlušnim liječnicima, objašnjava reformu koja se nas branitelja, po Milinoviću, gotovo niti ne tiče?
Ono što Milinović nije pojasnio, a dvojbeno svakako jest - jesu li svi HRVI Domovinskog rata oslobođeni participacije odnosno obveze dopunskog zdravstvenog osiguranja ili su iz sheme ispali HRVI s manje od 30% tjelesnog oštećenja.
Drugo pitanje su branitelji oboljeli od PTSPa. Kao, prava se proširuju i na njih. Smiješno! Po definiciji branitelj obolio od PTSPa je onaj kome je gubitak radne sposobnosti prouzročen bolešću, odnosno – zbog PTSPa je u mirovini. Nije mi poznat slučaj da je itko umirovljen zbog PTSPa a da prije toga nema utvrđenu tjelesnu oštećenost (HRVI) zbog istog razloga. Jednostavnije: Oboljeli od PTSPa nisu posebna kategorija već su već u grupi HRVI. Većina s postotkom manjim od 30% i jaaako puno s privremenim rješenjima.
Bila bi zanimljiva statistika koja bi zacijelo pokazala da su im (većini) i članovi obitelji oslobođeni participacije po drugom temelju (nezaposlene supruge, prihod po članu domaćinstva ispod socijalnog minimuma…).
Statistika bi imala što reći i za branitelje koji nisu HRVI a imaju tjelesno oštećenje veće od 30%!
Vele da su razlozi zdravstvenoj reformi pa tako i zahvaćanju prava hrvatskih branitelja usklađivanje s europskim pravnim stečevinama. Odlično, velim ja, tada će se, nakon više od desetljeća mizerne invalidnine, konačno, povećati za koju lipu. Naime, nevjerojatno je da u Europi koja nije toliko socijalno osjetljiva kao što Ustav kaže za RH, invalidnina za 50% tjelesno oštećenje iznosi kojih pedesetak eura mjesečno.
I na kraju, ne želim vjerovati da je Milinovićev susret s predstavnicima braniteljskih udruga koji, usput, svoje članstvo apsolutno ništa o reformi i potpori ministru u njegovom sukobu s liječnicima nisu pitali, upriličen samo i isključivo zbog instrumentiranja udruga proisteklih izu Domovinskog rata u tom sukobu. Ako jest – svaka čast, Ministre – i to je dio politike. No, ako tako jest, sramite se svi redom predsjednici udruga koji ste se dali uključiti u ono za što ni u kom slučaju nemate mandat svojega članstva.
11 siječnja 2009
Krivokletnici i sveci
Hrvatima nikada nije manjkalo žara. Onog unutrašnjeg koji zapretan pepelom svakodnevice rasplamsa se svaki put čim poticajno strujanje zraka iz ma kojih i ma kakvih pluća krenuvši usmjereno vješto uobličenim krugom usana rasprpa pepeo što dotad ga skrivaše. I rasplamsa se oganj raspra i strasti. Oganj poznat po tomu što dobar sluga a zao gospodar jest.
Razumom tada – koliko god pojedinačno obdareni jesmo – ovladaju, potisnu ga, beznačajnim ga učine vješto složene i vješto vođene medijske i političke kampanje te se većinom svrstamo u one koji se na jednom ili drugom ognju griju te ga i sami raspuhuju a u drugi gledamo akopaliptičnim očima uznevjereni narodnom i državnom propašću.
Zbog čega je tomu tako? Ima li ikakve nade da bi netko od ljudi poput recimo Benjamina Tolića, netko mudar, obrazovan, obaviješten, pošten i jednako domoljuban uspio probuditi svijest i savjest onih čiji je samo žar neupitan?
Ovo pitanje proizlazi iz moje rezignacije činjenicama naše političke svakodnevice – manje i mojim tamnim snoviđenjima naše političke budućnosti – više. A politika ako i nije sve, svugdje je i o gotovo svemu o svima gotovo potpuno odlučuje.
Miriti se s plovljenjem niz struju podrazumijeva odabrati manji napor od onoga kad se plovi uzvodno, ali jednaku neizvjesnost. Ovo drugo sa stalnim, predviđenim i nepredviđenim preprekama i opasnostima, predstavlja napor, izazov no, prije svega, vlastiti odabir i vlastite pobjede kad god pred njima ne pokleknemo.
Centrifugalne silnice koje su, osnažene novcem i instruirane političkim znanjem i lukavstvom onih izvan Hrvatske čiji je vlastiti interes u pozadini svega, gotovo pa desetljeće dominantne u hrvatskoj politici rastaču onu Hrvatsku koju smo sanjali, za koju smo krvarili za koju su samo u posljednjem ratu deseci tisuća na domovinskim bojištima živote žrtvovali. Pri tome većina Hrvata ni svjesna nije da su to krivokletnici koji na USTAV prisežu a protivno istom USTAVU djeluju. U zemljama tradicionalne demokracije i ne samo u njima takvo ponašanje naziva se krivokletničkim, VELEIZDAJOM. U tim zemljama takvima se sudi, takvih se stide. Hrvatska ih bira. I uzdiže. Ponovo. I vrlo vjerojatno opet će.
Razumom tada – koliko god pojedinačno obdareni jesmo – ovladaju, potisnu ga, beznačajnim ga učine vješto složene i vješto vođene medijske i političke kampanje te se većinom svrstamo u one koji se na jednom ili drugom ognju griju te ga i sami raspuhuju a u drugi gledamo akopaliptičnim očima uznevjereni narodnom i državnom propašću.
Zbog čega je tomu tako? Ima li ikakve nade da bi netko od ljudi poput recimo Benjamina Tolića, netko mudar, obrazovan, obaviješten, pošten i jednako domoljuban uspio probuditi svijest i savjest onih čiji je samo žar neupitan?
Ovo pitanje proizlazi iz moje rezignacije činjenicama naše političke svakodnevice – manje i mojim tamnim snoviđenjima naše političke budućnosti – više. A politika ako i nije sve, svugdje je i o gotovo svemu o svima gotovo potpuno odlučuje.
Miriti se s plovljenjem niz struju podrazumijeva odabrati manji napor od onoga kad se plovi uzvodno, ali jednaku neizvjesnost. Ovo drugo sa stalnim, predviđenim i nepredviđenim preprekama i opasnostima, predstavlja napor, izazov no, prije svega, vlastiti odabir i vlastite pobjede kad god pred njima ne pokleknemo.
Centrifugalne silnice koje su, osnažene novcem i instruirane političkim znanjem i lukavstvom onih izvan Hrvatske čiji je vlastiti interes u pozadini svega, gotovo pa desetljeće dominantne u hrvatskoj politici rastaču onu Hrvatsku koju smo sanjali, za koju smo krvarili za koju su samo u posljednjem ratu deseci tisuća na domovinskim bojištima živote žrtvovali. Pri tome većina Hrvata ni svjesna nije da su to krivokletnici koji na USTAV prisežu a protivno istom USTAVU djeluju. U zemljama tradicionalne demokracije i ne samo u njima takvo ponašanje naziva se krivokletničkim, VELEIZDAJOM. U tim zemljama takvima se sudi, takvih se stide. Hrvatska ih bira. I uzdiže. Ponovo. I vrlo vjerojatno opet će.
01 siječnja 2009
25 prosinca 2008
Dragoj učiteljici
Posebno blagoslovljen Božić želim jednoj dragoj učiteljici i svima njoj najdražima. Za rođendan pusa!
Ponizno molim kontakt za elektroničku poštu jer mi ju je virus popapao.
23 prosinca 2008
13 prosinca 2008
Administriranje
Sve po zakonu...
Zakon o općem upravnom postupku (Sl.l.SFRJ br.4/77) Zakon o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 53/91) te njegove izmjene (NN br. 9/92 i 77/92) (ZUP) jasno propisuju rokove za donošenje pojedinih upravnih akata odnosno zaključaka, odluka, rješenja i sl.
Ne samo temeljem osobnog iskustva, nego i kontaktirajući s mnoštvom dragovoljaca, branitelja i stradalnika Domovinskog rata, i pomažući im sasjeći makar koju od, čini mi se, nebrojenih glava administracijske aždaje, apsolutno sam se uvjerio da najveći kršitelj vlastitih zakona i propisa jest mila i draga nam Domovina odnosno njen administrativni aparat.
Uvodno navedeni zakoni, kad je riječ (recimo) o donošenjima rješenja na zahtjev propisuju rok od mjesec dana od datuma pokretanja postupka kada u donošenju istoga (rješenja) sudjeluje jedno tijelo te dva mjeseca ako u postupku donošenja rješenja sudjeluju dva ili više tijela. Ako drugo tijelo ili tijela koja sudjeluju u donošenju rješenja u roku 30 dana ne donesu svoje mišljenje ili drugi akt (suglasnost, ocjenu…) tada tijelo koje je na zahtjev stranke pokrenulo upravni postupak može (i trebalo bi!) donijeti rješenje kao u slučaju da isključivo samo vodi postupak.
Teško je naći primjer kada i gdje se postupilo na način kako je opisano u prethodnoj gotovo citiranoj izreci zakonskih odredbi. A nemoguće je nabrojati sve moguće različite primjere kršenja istih. Stoga ću navesti dva eklatantna slučaja kada državna upravna tijela krše zakon a u svezi ostvarivanja prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (ZPHBDR).
Postupak rješavanja zahtjeva za ocjenu tjelesne oštećenosti (RVI) jedan je od njih. Zahtjev za ocjenu podnosi se nadležnim uredima državne uprave odnosno njihovim Odjelima za hrvatske branitelje pri županijama (Odjeli). Odjeli, nakon dobivanja mišljenja i ocjene ovlaštenog liječničkog povjerenstva donose rješenje koje je po ZPHBDR obvezno podložno reviziji i potvrdi (moguće i izmjeni ili ukidanju ili poništavanju) odnosno da bi bilo konačno, pravomoćno i izvršno u redovitom upravnom postupku mora se donijeti drugostupanjsko rješenje. Po zdravoj logici od datuma podnošenja zahtjeva pa do ovoga posljednjeg ne bi smjelo proći više od četiri do pet mjeseci. Je li ijedno rješenje o statusu HRVI na ovaj način doneseno? I tko su ti sretnici ili povlašteni, ako ih ima, koji su do svojega statusa tako jednostavno došli?
Postupak za ocjenu radne sposobnosti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ne predviđa rješavanja na dvije upravne razine osim ako podnositelj zahtjeva na rješenje nadležne područne službe uloži žalbu. Međutim, u istom postupku, jer je predviđena obvezna revizija Državnog povjerenstva za ocjenu invalidnosti koje djeluje pri Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. I tu je zakonski rok, jer se radi o dva tijela koja sudjeluju u postupku donošenja rješenja, 60 dana.
U praksi je to sasvim drugačije. Zahtjevi za ocjenu radne sposobnosti šeću od službe do službe, od službenika do službenika i nerijetko se pojedini dokumenti iz spisa zagube, izgube… a događa se da cijeli spis netragom nestane. Pa kada ovlašteni vještak Mirovinskog zavoda i donese svoju ocjenu i mišljenje i kada spis ode Državnom povjerenstvu na reviziju prođe ne trideset ZUPom maksimalno mogućih, već neusporedivo veći broj dana (i mjeseci) do donošenja rješenja koje, u pravilu, ocjenom državnog povjerenstva ne odgovara ocjeni ovlaštenog vještaka Mirovinskog zavoda. Vrijeme i rokovi jesu velik problem hrvatskim braniteljima. No, postoji još niz problema koji većini branitelja čak nisu ni poznati, bar ne u punoj mjeri a suštinske su prirode. Naime, gotovo da i ne postoji, a spreman sam se i kladiti, slučaj da je Državno povjerenstvo izmijenilo ocjenu ovlaštenog vještaka (pazi – vještaka koji ima stručnost, iskustvo, ovlaštenje, odgovornost….) dakle izmijenilo ocjenu u smislu da je u pozitivnom smislu mijenjalo njegovu ocjenu. Besmisleno je navoditi primjere, jer radi se o pravilu - Državno povjerenstvo uvijek "ruši" ocjenu i mišljenje ovlaštenog vještaka.
Što to govori?
Također ne postoji slučaj da je Mirovinski zavod, uporištem u ZUP, po isteku trideset dana od kada je Državnom povjerenstvu na reviziju uputio nečiju ocjenu i mišljenje, a da u međuvremenu Državno povjerenstvo nije odradilo svoj dio posla, samostalno donio rješenje o radnoj sposobnosti.
Već zbog ovoga postupci traju godinama. No, „to nije sve!“ – budući su rješenja najčešće manjkava, a još češće nepovoljna po podnositelja, obnavljanje postupaka, nove ocjene, poništavanja, ukidanja, izmjene rješenja… slijede žalbe, pa novi postupak, pa rješenja, pa upravni sudovi… pa opet sve iz početka.
A na upit Ministrici hrvatskih branitelja i Predsjedniku Vlade o sustavu vrednovanja rada državnih službenika i namještenika a posebno da li isti (službenici) bivaju nagrađeni i promaknuti u službi ovisno o tome koliko dugo razvlače postupke, a u međuvremenu neki podnositelji zahtjeva (hrvatski branitelji) umru, ubiju se, djeca im odrastu pa izgube prava na njih…. navodeći im primjere, naravno - nikada nisam dobio odgovor.
Zakon o općem upravnom postupku (Sl.l.SFRJ br.4/77) Zakon o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 53/91) te njegove izmjene (NN br. 9/92 i 77/92) (ZUP) jasno propisuju rokove za donošenje pojedinih upravnih akata odnosno zaključaka, odluka, rješenja i sl.
Ne samo temeljem osobnog iskustva, nego i kontaktirajući s mnoštvom dragovoljaca, branitelja i stradalnika Domovinskog rata, i pomažući im sasjeći makar koju od, čini mi se, nebrojenih glava administracijske aždaje, apsolutno sam se uvjerio da najveći kršitelj vlastitih zakona i propisa jest mila i draga nam Domovina odnosno njen administrativni aparat.
Uvodno navedeni zakoni, kad je riječ (recimo) o donošenjima rješenja na zahtjev propisuju rok od mjesec dana od datuma pokretanja postupka kada u donošenju istoga (rješenja) sudjeluje jedno tijelo te dva mjeseca ako u postupku donošenja rješenja sudjeluju dva ili više tijela. Ako drugo tijelo ili tijela koja sudjeluju u donošenju rješenja u roku 30 dana ne donesu svoje mišljenje ili drugi akt (suglasnost, ocjenu…) tada tijelo koje je na zahtjev stranke pokrenulo upravni postupak može (i trebalo bi!) donijeti rješenje kao u slučaju da isključivo samo vodi postupak.
Teško je naći primjer kada i gdje se postupilo na način kako je opisano u prethodnoj gotovo citiranoj izreci zakonskih odredbi. A nemoguće je nabrojati sve moguće različite primjere kršenja istih. Stoga ću navesti dva eklatantna slučaja kada državna upravna tijela krše zakon a u svezi ostvarivanja prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (ZPHBDR).
Postupak rješavanja zahtjeva za ocjenu tjelesne oštećenosti (RVI) jedan je od njih. Zahtjev za ocjenu podnosi se nadležnim uredima državne uprave odnosno njihovim Odjelima za hrvatske branitelje pri županijama (Odjeli). Odjeli, nakon dobivanja mišljenja i ocjene ovlaštenog liječničkog povjerenstva donose rješenje koje je po ZPHBDR obvezno podložno reviziji i potvrdi (moguće i izmjeni ili ukidanju ili poništavanju) odnosno da bi bilo konačno, pravomoćno i izvršno u redovitom upravnom postupku mora se donijeti drugostupanjsko rješenje. Po zdravoj logici od datuma podnošenja zahtjeva pa do ovoga posljednjeg ne bi smjelo proći više od četiri do pet mjeseci. Je li ijedno rješenje o statusu HRVI na ovaj način doneseno? I tko su ti sretnici ili povlašteni, ako ih ima, koji su do svojega statusa tako jednostavno došli?
Postupak za ocjenu radne sposobnosti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ne predviđa rješavanja na dvije upravne razine osim ako podnositelj zahtjeva na rješenje nadležne područne službe uloži žalbu. Međutim, u istom postupku, jer je predviđena obvezna revizija Državnog povjerenstva za ocjenu invalidnosti koje djeluje pri Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. I tu je zakonski rok, jer se radi o dva tijela koja sudjeluju u postupku donošenja rješenja, 60 dana.
U praksi je to sasvim drugačije. Zahtjevi za ocjenu radne sposobnosti šeću od službe do službe, od službenika do službenika i nerijetko se pojedini dokumenti iz spisa zagube, izgube… a događa se da cijeli spis netragom nestane. Pa kada ovlašteni vještak Mirovinskog zavoda i donese svoju ocjenu i mišljenje i kada spis ode Državnom povjerenstvu na reviziju prođe ne trideset ZUPom maksimalno mogućih, već neusporedivo veći broj dana (i mjeseci) do donošenja rješenja koje, u pravilu, ocjenom državnog povjerenstva ne odgovara ocjeni ovlaštenog vještaka Mirovinskog zavoda. Vrijeme i rokovi jesu velik problem hrvatskim braniteljima. No, postoji još niz problema koji većini branitelja čak nisu ni poznati, bar ne u punoj mjeri a suštinske su prirode. Naime, gotovo da i ne postoji, a spreman sam se i kladiti, slučaj da je Državno povjerenstvo izmijenilo ocjenu ovlaštenog vještaka (pazi – vještaka koji ima stručnost, iskustvo, ovlaštenje, odgovornost….) dakle izmijenilo ocjenu u smislu da je u pozitivnom smislu mijenjalo njegovu ocjenu. Besmisleno je navoditi primjere, jer radi se o pravilu - Državno povjerenstvo uvijek "ruši" ocjenu i mišljenje ovlaštenog vještaka.
Što to govori?
Također ne postoji slučaj da je Mirovinski zavod, uporištem u ZUP, po isteku trideset dana od kada je Državnom povjerenstvu na reviziju uputio nečiju ocjenu i mišljenje, a da u međuvremenu Državno povjerenstvo nije odradilo svoj dio posla, samostalno donio rješenje o radnoj sposobnosti.
Već zbog ovoga postupci traju godinama. No, „to nije sve!“ – budući su rješenja najčešće manjkava, a još češće nepovoljna po podnositelja, obnavljanje postupaka, nove ocjene, poništavanja, ukidanja, izmjene rješenja… slijede žalbe, pa novi postupak, pa rješenja, pa upravni sudovi… pa opet sve iz početka.
A na upit Ministrici hrvatskih branitelja i Predsjedniku Vlade o sustavu vrednovanja rada državnih službenika i namještenika a posebno da li isti (službenici) bivaju nagrađeni i promaknuti u službi ovisno o tome koliko dugo razvlače postupke, a u međuvremenu neki podnositelji zahtjeva (hrvatski branitelji) umru, ubiju se, djeca im odrastu pa izgube prava na njih…. navodeći im primjere, naravno - nikada nisam dobio odgovor.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)