Don Grubišić
Zašto niste ranije napustili
Crkvu!?
Miješanje oltara u politički i, osobito, izborni proces Don Ivan Grubišić ne jednom je ocijenio pogubnim. On osobno, kao čovjek oltara i crkvenih zvona, često je, pak, iznosio izravne i krajnje nedvojbene političke poruke i stavove. Pri tom je njegova pozicija uvijek bila jasna: u mikro okružju slika je to Vlaja na jednoj i Varošana na drugoj strani i, kao takva, prenesena na cjelinu Hrvatske – Don Ivan je na političkoj poziciji razmeđa ruralne i urbane Hrvatske. I ništa tu ne bi bilo posebno i „u našim krajima" novo kad bi to bila samo (dnevno)politička pozicija.
Don Ivan Grubišić je sociolog, doktor znanosti, autor desetak knjiga, urednik više zbornika i časopisa te profesor na nekoliko fakulteta (ovo posljednje je, ustvari, prošlo svršeno vrijeme). Prije svega toga je diplomirani teolog i „svećenik dovijeka po redu Melkisedekovu." Dakle, imajući u vidu tko je i sve što je don Ivan Grubišić, jasno je da se ne radi o Guareschijevom don Camillu, jednostavnom seoskom župniku, ali – Peppone mu je, iako načelno svjetonazorski antipod, ljudski vrlo blizak. Osjetljivost za maloga čovjeka, moral, poštenje, javnu i osobnu odgovornost pitanja su koja zaokupljaju ovog političara. Da, don Ivan se na koncu takvim deklarirao jer je iskazao političke ambicije, formirao političku platformu oko koje su se okupili neki više i neki manje znani ljudi. Kakva je to platforma? Za očekivati je da je ona praktično elaborirala načelne stavove socijalnih enciklika Katoličke Crkve u čijem središtu je čovjek, a doktrinalno i ideološki formira put „kršćanske demokracije" koji se, upravo, uvelike oslanja na crkveno socijalni nauk Crkve (prof. dr. Anđelko Milardović). Prema ovom autoru, u Crkvenoj socijalnoj doktrini politika se shvaća kao djelatnost kršćanskog zalaganja radi službe drugima.
Don Ivan Grubišić je do sada bio u načelnom i praktičnom sukobu s Crkvom i, kao svećenik, najmanje je njen vojnik bio. Zapravo, on i Crkva su se već niz godina samo međusobno trpjeli. Slično kao u braku kad između muža i žene sve „popuca po šavovima" ali zbog niza vlastitih ograničenja ni jedno od njih se ne može okrenuti za 180 stupnjeva i krenuti samostalnim, potpuno odvojenim životom. Gotovo da nije upitno je li taj sukob bio na razini Grubišić - „Crkva u Hrvata" ili na višoj (Grubišić – Vatikan). Ovo ne zbog moje ne obavještenosti o mogućim službenim stavovima Vatikanske Kurije o don Ivanovom javnom djelovanju, već zbog relativno dobrog poznavanja unutar crkvenih odnosa i funkcioniranja.
Don Ivan je otišao puno dalje – ne da je najmanje bio vojnik Crkve, on je najčešće oštricu svojega mača usmjeravao baš protiv institucije čiji je član bio na osobitiji način nego što sam ja i najveća većina vjernika. Njegovo hiperbolično slavljenje građanstva, kao vrline, i strašna gadljivost na ruralno, pri čemu je građanstvo negacija zajedničkog i nacionalno bitnog, a ruralno, nazadno „niškorisno" štoviše, kao biračka baza desnice i desnog centra, štetno i zaostalo, ideološki talibanizirano, anakronizam je koji temelje ima iz vremena kada je na Filozofskom fakultetu u Zadru osamdesetih godina prošloga stoljeća upijao predavanja profesora na studiju sociologije.
„Građanski etički forum" čiji je „capo" don Ivan početkom lipnja ove godine u svom otvorenom pismo Vladi, Saboru i Predsjedniku Republike tražio je ukidanje svih političkih i drugih povlastica političkim dužnosnicima, objavljivanje transparentnog popisa branitelja te oduzimanje privilegija onima koji su se na tom popisu našli nezasluženo, smanjivanje broja saborskih zastupnika i deprofesionalizaciju njihova rada, smanjivanje broja županija, gradova i općina, provođenje reforme državne uprave, te uvođenje moralne, političke i kaznene odgovornosti za sve one koji su obnašanjem političkih funkcija doprinijeli "nasukavanju hrvatskog broda". Oni to traže sada. Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije tražila je to još u srpnju 2009.
Postavlja se pitanje iskrenosti kao etičke vrline: je li don Ivan, svećenik, je li i vjernik? Osobno? Ili je pripadnik takozvane Religije bez Boga, sumišljenik Luke Vincetića, Drage Pilsela, Bona Zvonimira Šagija, Annemarie Grünfelder..? Počelo je s Kršćanskom Sadašnjošću i Teološkim društvom svećenika koje je utemeljila i financirala jugoslavenska SDB, a u kojem su bili i Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović, Tomislav-Janko Šagi Bunić, koji su koketirali s tzv. „samoupravnim socijalizmom". Štoviše, zahtijevali su pravo vjernika na članstvo u Savezu komunista, umjesto da traže pravo njihovog organiziranja izvan istoga!
Blaženi Alojzije Stepinac je osuđen jer nije htio usmjeriti Crkvu u Hrvata u tom smjeru. Satisfakciju je dobio posthumno o obliku Deklaracije o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koju je Hrvatski državni sabor usvojio 14. veljače 1992. (Ne samo da je Hrvatski državni sabor Deklaracijom osudio i simbolički poništio sve montirane komunističke procese, nego je 2006, novom deklaracijom, osudio i sam komunistički poredak!). Katarza je doživljena u izgovaranju pozdravnih riječi predsjednika RH Josipovića Papi Benediktu XI. u zagrebačkoj zračnoj luci kada je, kao ljevičar i agnostik, izrekao povijesnu istinu o važnoj ulozi Katoličke Crkve u Hrvatskoj: "u modernoj povijesti 20. stoljeća, djelujući iz prostora svoje duboke duhovne slobode, Katolička je crkva u Hrvatskoj, posebno u razdoblju revolucionarnog jednoumlja, odigrala važnu ulogu u očuvanju hrvatskog nacionalnog bića i domoljublja. Za obranu naše zemlje to se pokazalo presudnim".
Nacionalno biće, don Ivane, počiva na onima koje nazivate ruralnom Hrvatskom i HDZovim talibanima. U njihovoj vjeri, tradiciji, kulturi. Stvarnoj, a ne patvorenoj. Naivnoj, ali iskrenoj. I – ono što vas pati – ustrajnoj.
A vaš forum obraća im se porukama: „ (Poštovani, odgovaram u ime don Ivana. ……………… Srdačan pozdrav, Mirjana Nazor) U sprječavanju socijalnih nemira toj zločinačkoj organizaciji (misli se na HDZ i koalicijske partnere) se priklonila Katolička crkva. Vatikanskim ugovorom su dali novac Katoličkoj crkvi da se grade crkve umjesto prijeko potrebnih vrtića, škola, bolnica, staračkih domova. Crkva, da bi zadržala svoj povlašteni materijalistički komforni položaj, za uzvrat nagovara vjernike da godinama glasaju za zločinačku organizaciju namećući osjećaj krivnje vjernicima koji bi i glasali za druge opcije. Crkva se udaljila od Evanđelja i svih onih moralnih i etičnih načela što bi ona trebala predstavljati u jednom zdravom društvu. Svoj utjecaj preko obrazovnog sistema tj. uvođenje Vjeronauka kao izbornog predmeta pojačali su svoju nacionalističku propagandu i napravili diskriminaciju djece unutar školskog sistema tako da se odmalena nauče diskriminirati odnosno biti diskriminiran odnosno biti pasivan u odnosu na svoje dostojanstvo."
Nakon ovog citata ponovo se pitam – zašto, don Ivane, niste ranije napustili Crkvu? Ima li licemjerje veze s etikom i osobnim ćudoređem?
Nema komentara:
Objavi komentar