Drugoga lipnja, oko 9:30 sati, na ulaznim vratima zagrebačke katedrale, uhićen je od strane hrvatske policije dipl. ing. Josip Kokić, poznati aktivist i borac za čast i dostojanstvo, te ljudska i narodna prava hrvatskoga naroda.
On je 1. lipnja pred zagrebačkom katedralom započeo štrajk glađu i žeđu. Planirao je sjediti na jednoj od klupa u blizini katedrale. Ispred je imao drveni stalak sa dvije male hrvatske zastave i natpisima: "Cilj i svrha moga štrajka glađu i žeđu jest ostvarenje emisije na javnoj televiziji HTV, informacije o bitnim negativnostima EU, jasne i argumentirane, iz usta poštenih intelektualaca i znalaca o svemu što stoji u Lisabonskom sporazumu! O mojoj namjeri, nakon svih ignoriranja javnosti izvijestio sam odavno sve odgovorne u Crkvi i državi, kao i Sv. Oca Benedikta XVI, a do danas odjeka nema! Moj zahtjev je glas naroda, a to je ujedno temeljno ljudsko i narodno pravo, dobiti informacije o tako sudbonosnom pitanju za opstanak i budućnost naroda i države, njegove slobode i suverenosti!!! Zagreb, 1. lipnja 2011. Josip Kokić"
Također je bio drugi natpis, pod naslovom "Važne izjave dvojice kardinala, Stepinca i Kuharića": "Kardinal Stepinac: 'Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svojem dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod!!! Bio bih ništarija kad ne bih osjećao bilo svoga naroda!!!' Kardinal Kuharić: 'Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!!!'"
Zatim, natpis kao javno pitanje Josipa Kokića: "Tko još od najodgovornijih u Crkvi osjeća bilo svoga naroda, koji iz dna srca i duše želi sačuvati svoju slobodu i svoju državnu suverenost, izborenu u krvi i suzama, koje ne prestaju teći za one koji su položili svoje živote na oltar domovine?"
Istoga dana navečer došli su mu policajci Prve policijske postaje, Strossmayerov trg 3, i zabilježili sve njegove osobne podatke.
Rekao im je da će i 2. lipnja biti na istome mjestu.
Međutim, ujutro 2. lipnja, dvojica policajaca su došla s nakanom da ga uhite i povedu u policijsku postaju. On im je uspio izmaknuti i ući u katedralu. Policajci za njim nisu ulazili.
Josip je bio na svetoj misi u 9 sati, na blagdan Uzvišenja Gospodinova. Primio je i sv. pričest i na kraju blagoslov, kao i svi ostali vjernici. Na sv. misi bila je i Josipova supruga. On je izišao nešto iza ostalih vjernika. Još smo tu bili samo nas nekoliko, koji se nismo udaljili. Josipa je na izlazu čekala mlada policajka i tražila od njega osobnu iskaznicu. On joj odmah nije htio dati, s obrazloženjem da su njezini kolege već zabilježili tko je on. Mi smo ga nagovorili da ipak pokaže osobnu iskaznicu, što je on i učinio. U međuvremenu je zapazio kako sa drugoga kraja trga ispred katedrale žurno dolaze dvojica policajaca, koji su ga htjeli uhititi prije sv. mise, te je Josip opet naglo krenuo prema ulazu u crkvu. Policajka je potrčala za njim i pred vratima katedrale se počela boriti sa Josipom dok nisu trkom pristigli i ostali policajci koji su ga savladali. Josip je vikao "Zašto me uhićujete?", "Ja nisam ništa kriv!", "Ja nisam kriminalac, a vi niste hrvatski policajci, nego ste komunistička milicija!"
Josipova supruga, majka njihove četvero djece, je plakala i nastojala obraniti svoga muža, dok i nju nisu savladali. Zatim su Josipa strpali u policijska kola.
Osobno sam tom prizoru i ja nazočila, uz još neke vjernike. Mi smo, potreseni, ukočeno promatrali taj nevjerojatni i grubi događaj. Nakon svega, pitam sebe, sve vas, cijelu hrvatsku javnost i posebno sve odgovorne političke, duhovne, medijske, intelektualne i kulturne institucije Republike Hrvatske, zašto su nam takvi prizori potrebni? Zašto je bilo potrebno da jedan toliko osjetljiv čovjek, za moralne vrijednosti i za istinsku demokraciju, u slobodnoj državi Republici Hrvatskoj mora štrajkati glađu i žeđu samo zato što želi ostvariti osnovno pravo za svakoga razumnog i moralnog čovjeka, pravo na objektivne informacije naroda o, kako je rekao, sudbinskim pitanjima koja se tiču opstanka i budućnosti toga naroda?
Zar moramo trpjeti da nas se neprekidno zavarava, od strane medija u stranim rukama i od strane glavnih političkih stranaka, vladajućeg HDZ-a sa svojim koalicijskim partnerima, pa i takvima koji samo ucjenjuju i izvlače novac, čak i za četničke spomenike, kao i moćnog oporbenog SDP-a, sa sebi sličnim partnerima, koji mrze sve što je hrvatsko? Zar moramo, glede ponižavajućeg , plaćenog sa svim moralnim i materijalnim vrijednostima i mukotrpnog ulaska Hrvatske u EU, čak slušati najveći cinizam i uvredu od strane predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Jadranke Kosor, da će za Dan državnosti, koji je uveo SDP, da bi zbunjivao hrvatski narod, a ipak sadašnji Dan državnosti, 25. lipnja, kada je Republika Hrvatska donijela Deklaraciju o nezavisnosti i suverenosti, 1991. godine, za koju su hrvatski branitelji najviše žrtvovali, upravo njima pokloniti datum završetka pregovora ulaska Hrvatske u Europsku uniju, dakle negaciju neovisnosti i suverenosti koju smo čekali i za koju se hrvatski narod borio i žrtvovao 889 godina i za koju su se borili hrvatski branitelji u pobjedonosnom Domovinskom ratu, pa i Josip Kokić, svojim stradanjima u komunističkom sustavu, sudjelovanjem u Domovinskom ratu, kao i sada štrajkom glađu i žeđu, pa i uhićenjem?
Zaista, o tempora, o mores!
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj
Nema komentara:
Objavi komentar