Čestit Božič i blagoslovljena Nova godina

Što veća bura to manji valovi

Preneseno s SBplus.hr

U Brodsko-posavskoj županiji pedesetak je udruga proisteklih iz Domovinskog rata. Gdje su, što rade, je li opravdano njihovo postojanje i trošenje proračunskog novca?

SVI braniteljski i stradalnički problemi su riješeni, maksimum zakonskih prava osiguran. Nema nepravedno uhićenih hrvatskih branitelja. Poništene su nepravedne presude protiv hrvatskih branitelja. Prognanici se vratili i sada su „svoji na svome". Domovinski rat, kao primjer i uzor pravedne i uspješne borbe za slobodu svojeg naroda i neovisnost svoje zemlje postao je opće mjesto u svijesti svih građana EU, a osobito „Regiona." Političari, kao da nije predizborno vrijeme, ni u snu da se sjete branitelja, a kamo li da im se po tko zna koji puta klanjaju za upitnu potporu na dan izbora… Sve je bajno, sve je krasno. Ne, ne sanjam.
Za sve to su zaslužnici:
Andrija Vukšić, Ante Stopić, Ante Vukšić, Antun Grgurević, Antun Staklarević, Antun Vlašić, Bartol Jerković, Borislav Stipić, Damir Tadić, Dražen Kasprek, Dražen Marjanović, Ilija Majić, Ilija Žanko, Ivan Cindrić, Ivan Janošević, Ivan Obrovac, Ivan Živković, Ivica Gavran, Ivica Kolakovski, Ivica Levačić, Ivica Prskalo, Ivica Udovičić, Josip Grubišić, Jozo Bungić, Julijana Rosandić, Lidija Kulaš, Ljubica Berić, Marijan Milinković, Marin Pišonić, Mato Modrić, Mijo Škledar, Milan Stanković, Milka Novak, Milorad Oršulić, Mladen Mikolčević, Nijaz Čaušević, Pavle Filipović, Pavo Valić, Pejo Marić, Pero Jerković, Petar Katalinić, Slavko Vukoje, Šerif Isaković, Tomislav Raić, Tomislav Štiner, Tomo Smolčić, Viktor Alekšević, Vjekoslava Karešin, Vlatko Maršić, Zoran Duspara, Zvonimir Čulina…
Pitate li se tko su, pak, ovi, primijetit ću i reći kako je i moja malenkost među ovih pedesetak imena, a predstavljamo pedesetak udruga proisteklih iz Domovinskog rata koje djeluju na području Brodsko-posavske županije. Više od toga skoro pa ne mogu napisati. Mučno mi je.

Što smo, zapravo, učinili za svoje članstvo?

Pa ipak – ukotvljeni u svojim žabokrečinama kao da smo sami sebi dovoljni. Kao da nam sama činjenica što, eto, i mi nekome ili nečemu predsjedamo opravdava kupnju novog, šireg ogledala jer u ono, dok nismo bili što sada (neki, bome, i godinama!) jesmo, od silne naše veličine ujutro stati ne možemo. Upitamo li se, pred tim istim ogledalom, što smo, zapravo, učinili za svoje članstvo, što za branitelje koji, s razlogom, u te i takve udruge ne žele i neće. Ili su bili članovi pa više neće ni čuti za udruge?
Što smo za širu zajednicu? Jesmo li pravi partner i korektiv upravnom sektoru ili smo najobičniji poltroni koji za par tisuća kuna iz gradskog ili županijskog proračuna godišnje, za koje nitko ne traži da ih osobito pravdamo, ni u što se ne miješamo?
Država je na prekretnici, društvo u svakojakoj krizi, branitelji su jedna od najugroženijih skupina u Hrvatskoj. Ovo znam jer sam kao član jednog od povjerenstava Zaklade hrvatskih branitelja prolistao dokumentaciju tisuća branitelja koji žive na rubu.

U Savez hrvatskih branitelja

Udruge daju privid jedinstva na državnoj razini. Jedinstva koje je čelništva udaljilo od njihova članstva. A udruge kao „novovjeračke" sekte množe se i, zapravo, guše braniteljsko tijelo.
Bez političke volje, kojoj mora prethoditi snažno lobiranje, nažalost ništa se ne može promijeniti. Iluzorno je očekivati da ćemo se „odozdol" ujediniti i djelovati zajedno u duhu naših programa. Ideja saveza hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata nije prihvatljiva onima koji braniteljima manipuliraju. A savez, koji bi djelovao na komorskom ili sindikalnom principu braniteljima jedini otvara perspektivu značajnijeg društvenog utjecaja i uvažavanja, perspektivu rješavanja braniteljskih pitanja. To se može samo ako se u Zakon o pravima hrvatskih branitelja, nakon članaka koji definiraju tko jest hrvatski branitelj, unese nova odredba koja bi definirala da je „hrvatski branitelj iz Domovinskog rata organiziran u Savez hrvatskih branitelja."
Ovo ne bi narušilo osobne slobode i slobodu udruživanja jer bi članstvo bilo regulirano posebnim zakonom (podzakonskim aktom), a svi oni koji eventualno ne bi htjeli u Savez bili bi (analogno športskoj terminologiji) rekreativci.

Borislav Stipić

epizoda ( tko je ? ) ing. Josip Kokić

  (Preneseno s hrsvijet.net)

Drugoga lipnja, oko 9:30 sati, na ulaznim vratima zagrebačke katedrale, uhićen je od strane hrvatske policije dipl. ing. Josip Kokić, poznati aktivist i borac za čast i dostojanstvo, te ljudska i narodna prava hrvatskoga naroda.

On je 1. lipnja pred zagrebačkom katedralom započeo štrajk glađu i žeđu. Planirao je sjediti na jednoj od klupa u blizini katedrale. Ispred je imao drveni stalak sa dvije male hrvatske zastave i natpisima: "Cilj i svrha moga štrajka glađu i žeđu jest ostvarenje emisije na javnoj televiziji HTV, informacije o bitnim negativnostima EU, jasne i argumentirane, iz usta poštenih intelektualaca i znalaca o svemu što stoji u Lisabonskom sporazumu! O mojoj namjeri, nakon svih ignoriranja javnosti izvijestio sam odavno sve odgovorne u Crkvi i državi, kao i Sv. Oca Benedikta XVI, a do danas odjeka nema! Moj zahtjev je glas naroda, a to je ujedno temeljno ljudsko i narodno pravo, dobiti informacije o tako sudbonosnom pitanju za opstanak i budućnost naroda i države, njegove slobode i suverenosti!!! Zagreb, 1. lipnja 2011. Josip Kokić"

Također je bio drugi natpis, pod naslovom "Važne izjave dvojice kardinala, Stepinca i Kuharića": "Kardinal Stepinac: 'Ako mi, u koje gleda narod, ostanemo uspravni u svojem dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod!!! Bio bih ništarija kad ne bih osjećao bilo svoga naroda!!!' Kardinal Kuharić: 'Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!!!'"

Zatim, natpis kao javno pitanje Josipa Kokića: "Tko još od najodgovornijih u Crkvi osjeća bilo svoga naroda, koji iz dna srca i duše želi sačuvati svoju slobodu i svoju državnu suverenost, izborenu u krvi i suzama, koje ne prestaju teći za one koji su položili svoje živote na oltar domovine?"

Istoga dana navečer došli su mu policajci Prve policijske postaje, Strossmayerov trg 3, i zabilježili sve njegove osobne podatke.

Rekao im je da će i 2. lipnja biti na istome mjestu.

Međutim, ujutro 2. lipnja, dvojica policajaca su došla s nakanom da ga uhite i povedu u policijsku postaju. On im je uspio izmaknuti i ući u katedralu. Policajci za njim nisu ulazili.

Josip je bio na svetoj misi u 9 sati, na blagdan Uzvišenja Gospodinova. Primio je i sv. pričest i na kraju blagoslov, kao i svi ostali vjernici. Na sv. misi bila je i Josipova supruga. On je izišao nešto iza ostalih vjernika. Još smo tu bili samo nas nekoliko, koji se nismo udaljili. Josipa je na izlazu čekala mlada policajka i tražila od njega osobnu iskaznicu. On joj odmah nije htio dati, s obrazloženjem da su njezini kolege već zabilježili tko je on. Mi smo ga nagovorili da ipak pokaže osobnu iskaznicu, što je on i učinio. U međuvremenu je zapazio kako sa drugoga kraja trga ispred katedrale žurno dolaze dvojica policajaca, koji su ga htjeli uhititi prije sv. mise, te je Josip opet naglo krenuo prema ulazu u crkvu. Policajka je potrčala za njim i pred vratima katedrale se počela boriti sa Josipom dok nisu trkom pristigli i ostali policajci koji su ga savladali. Josip je vikao "Zašto me uhićujete?", "Ja nisam ništa kriv!", "Ja nisam kriminalac, a vi niste hrvatski policajci, nego ste komunistička milicija!"

Josipova supruga, majka njihove četvero djece, je plakala i nastojala obraniti svoga muža, dok i nju nisu savladali. Zatim su Josipa strpali u policijska kola.

Osobno sam tom prizoru i ja nazočila, uz još neke vjernike. Mi smo, potreseni, ukočeno promatrali taj nevjerojatni i grubi događaj. Nakon svega, pitam sebe, sve vas, cijelu hrvatsku javnost i posebno sve odgovorne političke, duhovne, medijske, intelektualne i kulturne institucije Republike Hrvatske, zašto su nam takvi prizori potrebni? Zašto je bilo potrebno da jedan toliko osjetljiv čovjek, za moralne vrijednosti i za istinsku demokraciju, u slobodnoj državi Republici Hrvatskoj mora štrajkati glađu i žeđu samo zato što želi ostvariti osnovno pravo za svakoga razumnog i moralnog čovjeka, pravo na objektivne informacije naroda o, kako je rekao, sudbinskim pitanjima koja se tiču opstanka i budućnosti toga naroda?

Zar moramo trpjeti da nas se neprekidno zavarava, od strane medija u stranim rukama i od strane glavnih političkih stranaka, vladajućeg HDZ-a sa svojim koalicijskim partnerima, pa i takvima koji samo ucjenjuju i izvlače novac, čak i za četničke spomenike, kao i moćnog oporbenog SDP-a, sa sebi sličnim partnerima, koji mrze sve što je hrvatsko? Zar moramo, glede ponižavajućeg , plaćenog sa svim moralnim i materijalnim vrijednostima i mukotrpnog ulaska Hrvatske u EU, čak slušati najveći cinizam i uvredu od strane predsjednice Vlade Republike Hrvatske, Jadranke Kosor, da će za Dan državnosti, koji je uveo SDP, da bi zbunjivao hrvatski narod, a ipak sadašnji Dan državnosti, 25. lipnja, kada je Republika Hrvatska donijela Deklaraciju o nezavisnosti i suverenosti, 1991. godine, za koju su hrvatski branitelji najviše žrtvovali, upravo njima pokloniti datum završetka pregovora ulaska Hrvatske u Europsku uniju, dakle negaciju neovisnosti i suverenosti koju smo čekali i za koju se hrvatski narod borio i žrtvovao 889 godina i za koju su se borili hrvatski branitelji u pobjedonosnom Domovinskom ratu, pa i Josip Kokić, svojim stradanjima u komunističkom sustavu, sudjelovanjem u Domovinskom ratu, kao i sada štrajkom glađu i žeđu, pa i uhićenjem?

Zaista, o tempora, o mores!

Dr. Ružica Ćavar

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

OSVRT JOSIPA KOKIĆA: Don Ivane, pometi prvo ispred svojih vrata

(Preneseno s hrsvijet.net)
Čitajući njihove izjave na portalu Hrsvijet, a poznajem ih dugi niz godina, nimalo se ne iznenađujem njihovim stavovima. Od samih početaka njihovog javnog djelovanja doista su dosljedni u svojem krajnje naglašenom liberalizmu kakvog Europa poznaje. Ti stavovi su daleko od teologije i katolicizma, pa evo vidim da se čak gospođa Anna i odrekla predstavljanja teološke komponente u svojem akademskom obrazovanju. Pošteno; sada ljudi mogu daleko bolje prosuđivati o njenim stavovima. Bilo bi isto tako pošteno da to učini i miljenik hrvatskih medija, posebice televizijskih; naše gore list don Ivo Grubišić. Uglavnom, sva njegova sociološka izlaganja kroz dugi niz godina, počinju i završavaju uvijek nekim križaljkama. Točku po točku 1,2,3, itd., pa se nude konačna riješenja za sve probleme...
Gospođa Anna kaže, Europa nije samo kršćanska nego sekularna i prosvjetiteljska. Da je materijalizam i konzumerizam zavladao ljudima nije ništa novo, ali to se primarno odnosi na bogate, dok izrazita većina građana Europe se bori, kako egzistencijalno preživjeti sa minimalnim potrebama. Profit bogatih je postao njihov bog, koji pred sobom zatire svaku ljudskost, svaku suosjećajnost prema bližnjemu, pa nije čudo da se u toj populaciji javljaju svakojake izopačenosti, koje naš teološki dvojac naziva civilizacijskim pomakom sa prosvjetiteljskom komponentom. Nije čudo da je to zahvatilo i dio katoličke Crkve, jer ljudske slabosti imanentne su svim ljudima.
Zato je vjera ta koja im nudi kontrolu nad tim slabostima i odstupanjima od kršćanskih načela. Jedno je kritizirati negativnosti u samoj Crkvi sa željom da ih bude što manje, što uvijek činim kroz dugi niz godina u svojem javnom djelovanju, a sasvim drugo je podupirati nešto što nema veze sa katoličkom vjerom odnosno istinskim kršćanstvom. Osobno se radujem kad kritiziram neke javne osobe bilo u Crkvi ili izvan nje, ako se barem malo mijenjaju na bolje i uvide svoje zablude, jer oni su pomak svijeta na bolje, a konstanta dobrih ostaje konstanta.
Eto naš don Ivo veli, onaj tko se ne mijenja u skladu sa svijetom, ostaje u prošlosti, pa naši biskupi ne mogu zaustaviti civilizacijske pomake bilo kakvim svojim izjavama za javnost ili pismima. Don Ivo je ovdje posve otvorio i rastvorio samog sebe kao čovjeka i svećenika, pa ga Crkva opet nije izopćila zbog njegovog civilizacijskog . Dekreti ne mogu sve rješavati, a najbolji put je samog sebe dobrom voljom mijenjati iz dana u dan, i time utjecati na bližnje.
Tu bi naši biskupi doista, jer krajnje je vrijeme, razmišljati o sebi i svojem ponašanju i pretjeranoj materijalizaciji klera. Već u samom sjemeništu se naziru osobnosti i sklonosti pojedinih sjemeništaraca i to je polje rada i djelovanja u odgoju dobrih svećenika. Ova enormna investicija biskupa na Ksaveru je veliki promašaj i ružna slika, a prije mnogo godina je bio negativan odjek vjernika pa i moje malenkosti, ali su opet krenuli u izgradnju, izgradnju u neprimjerenom vremenu. Koliko su samo mogli izgraditi dječjih jaslica i vrtića, što je daleko važnije za narod i naciju i samu vjeru sa djelima a ne samo riječima.
Čovjeka se ne smije mrziti, već njegova nedjela i radovati se njegovom pomaku na bolje, pa se nadam da će ova moja kritika ljudska i kršćanska imati pozitivnog odjeka na njihovo ponašanje i da će sa daleko više vjere i hrabrosti nastojati očuvati svoje stado od europskog bešćutnog liberalizma koji hara svijetom, i koji sve želi staviti pod jednu kapu od Europe pa do cijelog svijeta, ubijajući jedinstvo i bogatstvo u različitosti. Globalizacija i mega države - to i jesu njihov projekti. Kršćanske korijene i kršćanska načela još nitko nije nadišao, pa se vraćajmo njima i čuvajmo ih kao zjenicu oka svoga.
Na kraju poručujem don Ivi, obožavatelju umirovljenog predsjednika Mesića i sličnih njemu, da dobro razmisli o svojim postupcima u osami i razlikovanju dobra od zla. Tko to ne razlikuje ne može se nazivati vjernikom, katolikom-kršćaninom, a kamoli dijeliti lekcije o pometanju ispred svojih vrata, dok vlastita vrata u toj priči zanemaruje...

Preneseno s SBplus (Piše: Borislav Stipić)

Don Grubišić

Zašto niste ranije napustili

Crkvu!?

 Miješanje oltara u politički i, osobito, izborni proces Don Ivan Grubišić ne jednom je ocijenio pogubnim. On osobno, kao čovjek oltara i crkvenih zvona, često je, pak, iznosio izravne i krajnje nedvojbene političke poruke i stavove. Pri tom je njegova pozicija uvijek bila jasna: u mikro okružju slika je to Vlaja na jednoj i Varošana na drugoj strani i, kao takva, prenesena na cjelinu Hrvatske – Don Ivan je na političkoj poziciji razmeđa ruralne i urbane Hrvatske. I ništa tu ne bi bilo posebno i „u našim krajima" novo kad bi to bila samo (dnevno)politička pozicija. 

Don Ivan Grubišić je sociolog, doktor znanosti, autor desetak knjiga, urednik više zbornika i časopisa te profesor na nekoliko fakulteta (ovo posljednje je, ustvari, prošlo svršeno vrijeme). Prije svega toga je diplomirani teolog i „svećenik dovijeka po redu Melkisedekovu." Dakle, imajući u vidu tko je i sve što je don Ivan Grubišić, jasno je da se ne radi o Guareschijevom don Camillu, jednostavnom seoskom župniku, ali – Peppone mu je, iako načelno svjetonazorski antipod, ljudski vrlo blizak. Osjetljivost za maloga čovjeka, moral, poštenje, javnu i osobnu odgovornost pitanja su koja zaokupljaju ovog političara. Da, don Ivan se na koncu takvim deklarirao jer je iskazao političke ambicije, formirao političku platformu oko koje su se okupili neki više i neki manje znani ljudi. Kakva je to platforma? Za očekivati je da je ona praktično elaborirala načelne stavove socijalnih enciklika Katoličke Crkve u čijem središtu je čovjek, a doktrinalno i ideološki formira put „kršćanske demokracije" koji se, upravo, uvelike oslanja na crkveno socijalni nauk Crkve (prof. dr. Anđelko Milardović). Prema ovom autoru, u Crkvenoj socijalnoj doktrini politika se shvaća kao djelatnost kršćanskog zalaganja radi službe drugima.

Don Ivan Grubišić je do sada bio u načelnom i praktičnom sukobu s Crkvom i, kao svećenik, najmanje je njen vojnik bio. Zapravo, on i Crkva su se već niz godina samo međusobno trpjeli. Slično kao u braku kad između muža i žene sve „popuca po šavovima" ali zbog niza vlastitih ograničenja ni jedno od njih se ne može okrenuti za 180 stupnjeva i krenuti samostalnim, potpuno odvojenim životom. Gotovo da nije upitno je li taj sukob bio na razini Grubišić - „Crkva u Hrvata" ili na višoj (Grubišić – Vatikan). Ovo ne zbog moje ne obavještenosti o mogućim službenim stavovima Vatikanske Kurije o don Ivanovom javnom djelovanju, već zbog relativno dobrog poznavanja unutar crkvenih odnosa i funkcioniranja.

Don Ivan je otišao puno dalje – ne da je najmanje bio vojnik Crkve, on je najčešće oštricu svojega mača usmjeravao baš protiv institucije čiji je član bio na osobitiji način nego što sam ja i najveća većina vjernika. Njegovo hiperbolično slavljenje građanstva, kao vrline, i strašna gadljivost na ruralno, pri čemu je građanstvo negacija zajedničkog i nacionalno bitnog, a ruralno, nazadno „niškorisno" štoviše, kao biračka baza desnice i desnog centra, štetno i zaostalo, ideološki talibanizirano, anakronizam je koji temelje ima iz vremena kada je na Filozofskom fakultetu u Zadru osamdesetih godina prošloga stoljeća upijao predavanja profesora na studiju sociologije.

„Građanski etički forum" čiji je „capo" don Ivan početkom lipnja ove godine u svom otvorenom pismo Vladi, Saboru i Predsjedniku Republike tražio je ukidanje svih političkih i drugih povlastica političkim dužnosnicima, objavljivanje transparentnog popisa branitelja te oduzimanje privilegija onima koji su se na tom popisu našli nezasluženo, smanjivanje broja saborskih zastupnika i deprofesionalizaciju njihova rada, smanjivanje broja županija, gradova i općina, provođenje reforme državne uprave, te uvođenje moralne, političke i kaznene odgovornosti za sve one koji su obnašanjem političkih funkcija doprinijeli "nasukavanju hrvatskog broda". Oni to traže sada. Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije tražila je to još u srpnju 2009.

Postavlja se pitanje iskrenosti kao etičke vrline: je li don Ivan, svećenik, je li i vjernik? Osobno? Ili je pripadnik takozvane Religije bez Boga, sumišljenik Luke Vincetića, Drage Pilsela, Bona Zvonimira Šagija, Annemarie Grünfelder..? Počelo je s Kršćanskom Sadašnjošću i Teološkim društvom svećenika koje je utemeljila i financirala jugoslavenska SDB, a u kojem su bili i Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović, Tomislav-Janko Šagi Bunić, koji su koketirali s tzv. „samoupravnim socijalizmom". Štoviše, zahtijevali su pravo vjernika na članstvo u Savezu komunista, umjesto da traže pravo njihovog organiziranja izvan istoga!

Blaženi Alojzije Stepinac je osuđen jer nije htio usmjeriti Crkvu u Hrvata u tom smjeru. Satisfakciju je dobio posthumno o obliku Deklaracije o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koju je Hrvatski državni sabor usvojio 14. veljače 1992. (Ne samo da je Hrvatski državni sabor Deklaracijom osudio i simbolički poništio sve montirane komunističke procese, nego je 2006, novom deklaracijom, osudio i sam komunistički poredak!). Katarza je doživljena u izgovaranju pozdravnih riječi predsjednika RH Josipovića Papi Benediktu XI. u zagrebačkoj zračnoj luci kada je, kao ljevičar i agnostik, izrekao povijesnu istinu o važnoj ulozi Katoličke Crkve u Hrvatskoj: "u modernoj povijesti 20. stoljeća, djelujući iz prostora svoje duboke duhovne slobode, Katolička je crkva u Hrvatskoj, posebno u razdoblju revolucionarnog jednoumlja, odigrala važnu ulogu u očuvanju hrvatskog nacionalnog bića i domoljublja. Za obranu naše zemlje to se pokazalo presudnim".

Nacionalno biće, don Ivane, počiva na onima koje nazivate ruralnom Hrvatskom i HDZovim talibanima. U njihovoj vjeri, tradiciji, kulturi. Stvarnoj, a ne patvorenoj. Naivnoj, ali iskrenoj. I – ono što vas pati – ustrajnoj.

A vaš forum obraća im se porukama: „ (Poštovani, odgovaram u ime don Ivana. ……………… Srdačan pozdrav, Mirjana Nazor) U sprječavanju socijalnih nemira toj zločinačkoj organizaciji (misli se na HDZ i koalicijske partnere) se priklonila Katolička crkva. Vatikanskim ugovorom su dali novac Katoličkoj crkvi da se grade crkve umjesto prijeko potrebnih vrtića, škola, bolnica, staračkih domova. Crkva, da bi zadržala svoj povlašteni materijalistički komforni položaj, za uzvrat nagovara vjernike da godinama glasaju za zločinačku organizaciju namećući osjećaj krivnje vjernicima koji bi i glasali za druge opcije. Crkva se udaljila od Evanđelja i svih onih moralnih i etičnih načela što bi ona trebala predstavljati u jednom zdravom društvu. Svoj utjecaj preko obrazovnog sistema tj. uvođenje Vjeronauka kao izbornog predmeta pojačali su svoju nacionalističku propagandu i napravili diskriminaciju djece unutar školskog sistema tako da se odmalena nauče diskriminirati odnosno biti diskriminiran odnosno biti pasivan u odnosu na svoje dostojanstvo."

Nakon ovog citata ponovo se pitam – zašto, don Ivane, niste ranije napustili Crkvu? Ima li licemjerje veze s etikom i osobnim ćudoređem?

Krivokletnici i sveci

Hrvatima nikada nije manjkalo žara. Onog unutrašnjeg koji zapretan pepelom svakodnevice rasplamsa se svaki put čim poticajno strujanje zraka iz ma kojih i ma kakvih pluća krenuvši usmjereno vješto uobličenim krugom usana rasprpa pepeo što dotad ga skrivaše. I rasplamsa se oganj raspra i strasti. Oganj poznat po tomu što dobar sluga a zao gospodar jest.
Razumom tada – koliko god pojedinačno obdareni jesmo – ovladaju, potisnu ga, beznačajnim ga učine vješto složene i vješto vođene medijske i političke kampanje te se većinom svrstamo u one koji se na jednom ili drugom ognju griju te ga i sami raspuhuju a u drugi gledamo akopaliptičnim očima uznevjereni narodnom i državnom propašću.
Zbog čega je tomu tako? Ima li ikakve nade da bi netko od ljudi poput recimo Benjamina Tolića, netko mudar, obrazovan, obaviješten, pošten i jednako domoljuban uspio probuditi svijest i savjest onih čiji je samo žar neupitan?
Ovo pitanje proizlazi iz moje rezignacije činjenicama naše političke svakodnevice – manje i mojim tamnim snoviđenjima naše političke budućnosti – više. A politika ako i nije sve, svugdje je i o gotovo svemu o svima gotovo potpuno odlučuje.
Miriti se s plovljenjem niz struju podrazumijeva odabrati manji napor od onoga kad se plovi uzvodno, ali jednaku neizvjesnost. Ovo drugo sa stalnim, predviđenim i nepredviđenim preprekama i opasnostima, predstavlja napor, izazov no, prije svega, vlastiti odabir i vlastite pobjede kad god pred njima ne pokleknemo.
Centrifugalne silnice koje su, osnažene novcem i instruirane političkim znanjem i lukavstvom onih izvan Hrvatske čiji je vlastiti interes u pozadini svega, gotovo pa desetljeće dominantne u hrvatskoj politici rastaču onu Hrvatsku koju smo sanjali, za koju smo krvarili za koju su samo u posljednjem ratu deseci tisuća na domovinskim bojištima živote žrtvovali. Pri tome većina Hrvata ni svjesna nije da su to krivokletnici koji na USTAV prisežu a protivno istom USTAVU djeluju. U zemljama tradicionalne demokracije i ne samo u njima takvo ponašanje naziva se krivokletničkim, VELEIZDAJOM. U tim zemljama takvima se sudi, takvih se stide. Hrvatska ih bira. I uzdiže. Ponovo. I vrlo vjerojatno opet će.

Umro Miroslav Kelava

Miroslav Kelava, dragovoljac Domovinskog rata i HRVI, dugogodišnji tajnik a zatim i predsjednik HVIDRe Slavonski Brod te dopredsjednik Glavnog odbora i član Predsjedništva ZUHVIDRA RH umro je sinoć u slavonskobrodskoj općoj bolnici "Dr. Josip Benčević."
Komemoracija će biti održana u Domu HVIDR-a u Slavonskom Brodu, u utorak, 30. kolovoza 2011., u 11,00 sati.
Sprovod će biti na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu, u utorak, 30. kolovoza 2011., u 15,00 sati.
Obitelji i prijateljima iskrena sućut a njemu neka je vječna slava i hvala za sve dobro što je u životu učinio.

IZBORI 2011

Nećeš, valjda da te u svom kokošinjcu....!?

Stanje pozitivne svijesti uvjetuje pozitivnu praksu

Koordinacija udruga proisteklih i
z Domovinskog rata grada Slavonskog Broda
Stjepana Marjanovića 2
35000 Slavonski Brod
mob. 099/403-6488
e-mail: koordinacija.brod@gmail.com

Koordinacija na svojoj trećoj sjednici održanoj 18. travnja 2011. godine donosi sljedeći

Zaključak

Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata najodlučnije odbacuje presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču koje su izravno osudile i pokojne: prvog predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika dr Franju Tuđmana, ratnog ministra obrane Gojka Šuška, generale Bobetka i Červenka te sve žive i pokojne sudionike legitimne i legalne vojno-redarstvene operacije „Oluja“ kojom je, zapravo, oslobođen do tada okupirani veliki dio Hrvatske i konačno na cijelom njenom teritoriju uspostavljen suverenitet primjenom i provedbom hrvatskog Ustava i zakona.

Pridružujemo se svim dosadašnjim osudama i odbacivanju ovih presuda te izrazima nezadovoljstva u medijima i na javnim prosvjednim skupovima i akcijama.

Također pozdravljamo i podupiremo najave i aktivnosti Vlade RH i drugih njenih institucija na djelovanju usmjerenom protiv rušenja kvalifikacija „Oluje“ kao „udruženog zločinačkog plana.“

Međutim, kako nam iskustvo govori da su gotovo sve političke stranke i njihovi čelnici kao i sve dosadašnje vlade i predsjednici RH, nakon prvog predsjednika dr Tuđmana, same pridonijele ovoj situaciji, s velikim nepovjerenjem se odnosimo prema ovih dana opće deklariranom stavu da „nikada nećemo prihvatiti kvalifikaciju „Oluje“ i Domovinskog rata kao udruženog zločinačkog poduhvata.“ S gorčinom se sjećamo svega onoga što je ranije, osobito u predizbornim razdobljima, bilo rečeno da „nikada nećemo prihvatiti“ i zbog toga zahtijevamo da se već sada donesu odluke i povuku potezi koji će dati kakvo takvo jamstvo da se ne radi o trenutnom povlađivanju hrvatskim braniteljima i ostalim hrvatskim domoljubima i da će Domovinski rat i „Oluja“ biti stalno stanje pozitivne svijesti i pozitivne prakse.

U tom smislu od Vlade RH zahtijevamo zamrzavanje završnih pregovora o ulasku RH u EU do okončanja haaške pravosudne farse te žurne dopune Zakona o odličjima te da u isti odmah uvede, kao najviše odličje za zasluge u Domovinskom ratu, odličje „Junak Domovinskog rata.“

Od Predsjednika RH zahtijevamo da, po donošenju ove dopune u navedenom zakonu, odličjem „Junaka Domovinskog rata“ odlikuje generale Antu Gotovinu i Mladena Markača te posmrtno generale Janka Bobetka i Josipa Červenka.

Od Gradskog poglavarstva grada Slavonskog Broda i Gradskog vijeća zahtijevamo da se najreprezentativniji trg u Slavonskom Brodu odmah preimenuje u Trg dr Franje Tuđmana te da se Šetalištem Gojka Šuška imenuje šetnica od stadiona Marsonije (uključno) do kupališta Poloj (isključno) i da se generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču povodom Dana Grada dodijeli status Počasni građanin Slavonskog Broda.

Pozivamo hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata da širom cijele Hrvatske jedinstven i odlučan stav o nepravednoj i, stoga, neodrživoj presudi hrvatskim generalima u Haagu pretvore u konkretne zahtjeve upućene najvišim tijelima državne ali i vlasti na lokalnim razinama.

U Slavonskom Brodu, 18. travnja 2011.

Za Koordinaciju
Borislav Stipić, predsjedavajući