L A T I N I C A – „Pravovjerno“ pismo

Autorska emisija kroz petnaestak godina od svojeg prvog emitiranja gotovo svakog ponedjeljka već više od 450 puta u najgledanijem terminu na prvom programu nacionalne televizije, već po navedenom, poseban je fenomen. Njen autor, novinar, ratni izvjestitelj, urednik i voditelj Denis Latin, dosjetkom sa svojim prezimenom, ovaj talk-show nije samo imenovao, već je neupućene usmjerio i prema pismu koje je, nasuprot ćirilici, etablirano kao oznaka hrvatske civilizacijske i kulturološke pripadnosti zapadnom svijetu. No, to je samo kozmetika koja može biti i iskaz inače neupitnog Latinova sebeljublja a, zapravo, najbolje funkcionira kao komercijalna dosjetka koja je, u međuvremenu, prerasla u prepoznatljivi brand doduše koliko god kontraverzan, jednako i nezaobilazan u hrvatskom medijskom prostoru – na samo elektroničkom.

Ne zanemarujući antologijske primjere hrabrog i beskompromisnog novinarstva (kad je, na primjer, prije par godina sustavno i oštro javno secirao tijek privatizacije „svemoćne“ Zagrebačke banke) do loših uradaka koji su nepopravljivo narušili ugled prve hrvatske televizijske zvijezde u biti svih četiristotinjak do sada emitiranih emisija mogu se, zbog prepoznatljivih „lajtmotiva“ koje ovaj radoholičar, inače teško bolestan još od studentskih dana, provlači kroz najveći broj svojih emisija, mogu se svesti na uvjetni podnaslov koji bi (otprilike) mogao glasiti „moj obračun s njima“ pri čemu se, zbog još niza razloga, gubi slojevitost problematiziranih tema i životnih priča te se stvara dojam „crno – bijelog svijeta“. Istini za volju, u slučaju Latinice primjereniji izraz bi bio „crveno – crnog svijeta.“

Tematski emisije se u grubo mogu svrstati u one iz hrvatske prošlosti i to gotovo isključivo na one koje općenito imaju ili im sam Latin kroz svoju emisiju daje negativan prizvuk pri čemu su varijacije na temu NDH i ustaških zločina, Domovinskog rata i svega negativnog što se događalo u njemu a za što odgovornost snosi „hrvatska strana“, žrtava "humanog preseljenja" i projekata stvaranja etnički čistih prostora - ljudi otrgnutih od svog zavičaja i prisiljenih ostatak života provesti okruženi siromaštvom i psihološkim traumama, pretvorbe i privatizacije s kvalifikacijom „neviđene pljačke“ za što je, po njemu, isključivo odgovoran prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak te njima u to vrijeme najbliži suradnici. Druga dominantna tematika je vezana na demokratizaciju društva, medijskog prostora te jačanje takozvanog „civilnog društva“ pri čemu se autor emisije također drži spomenutog shematiziranog rakursa.

Koncept emisije nikada u bitnome nije mijenjan: Nakon uvoda u temu i postavljanja referendumskog pitanja gledateljima slijedi upoznavanje s gostima koji su u pravilu oni što imaju svojim iskazima i argumentacijom potvrditi i kod gledatelja pojačati dojam kroz uvod u emisiju plasiranih Latinovih teza. Izuzeci su i ovdje potvrđivali pravilo a kao takve doista valja izdvojiti one u kojima ekonomist Branimir Lokin i novinar Igor Mirković daju koliku toliku uravnoteženost jer bez njih dvojice ista bi bila čista sublimacija najpatetičnijeg „jugonostagičarstva“ te onu s tematikom o dvojnom državljanstvu u kojoj filolog dr Nino Raspudić jasnom i nepobitnom argumentacijom govori o neprincipijelnom pristupu ovoj temi od strane i urednika – voditelja, suradnika kao i od ostalih gostiju u studiju. Nakon uvodnih izjašnjavanja i vješto manipulirane rasprave redovito slijede dva priloga nekoga od stalnih i najbližih Latinovih suradnika novinara Jagode Bastalić, Suzane Gotthardi-Pavolvsky, Vesne Kolmanić, Nataše Ban Leskovar ili Saše Kosanović. U pravilu emisije nemaju izravno verbalno izrečeni zaključak što je i razumljivo jer ovakvim konceptom autor od početka do kraja emisije i nizom iz emisije u emisiju promovira vlastite stavove koji su upravo zbog toga jasni te ih i nije potrebno zaključno ponavljati i dodatno pojašnjavati.

Budućnost Latinice gotovo pa je izvjesna – gasi se i ostaje kao fenomen specifičnog autorskog koncepta u okviru povijesti hrvatskog novinarstva. Iako je razloga za gašenje ove emisije više i ne treba ih posebno elaborirati, važno je naglasiti da je Latin na određeni način ipak makar djelomično u pravu kada govori o javnim i tajnim pritiscima na medijske slobode u suvremenoj Hrvatskoj te kao najvažniji razlog za gašenje ove emisije detektirati u činjenici što Latin javno optužuje vladajuću stranku i Premijera za kontrolu medijskog prostora na jednoj, i u sukobu je s najutjecajnijim članovima iz najveće oporbene stranke koji su u stručnim ili upravnim strukturama nacionalne TV kuće, na drugoj strani. Time se doveo u situaciju da mu glavni ravnatelj HRTa Vanja Sutlić izrekne mjeru smanjenja plaće i opomenu pred raskid ugovora a što je ovaj obrazložio navodnom Latinovom poslovnom nekorektnošću.

Nije isključeno kako bi eventualno nasilno ukidanje Latinice izazvalo skandal koji si politički establishment ne može i ne želi dozvoliti pa je Denis Latin ovih dana imenovan za savjetnika za kulturu, medije i informiranje hrvatskog veleposlanika u Španjolskoj. Iako se Latinov odlazak u diplomaciju ne može u potpunosti sagledati bez prethodnog konteksta, nema razloga za ne vjerovati i samom Latinu koji veli da je „odlazak u diplomaciju logičan razvoj karijere jednog novinara.“ Dodajem – ne baš svakog novinara.

(Ivana, zahvaljujem Ti na ovom eseju. Lijepi pozdrav - Borislav))