Pretraži ovaj blog, web, moje poveznice i preporučene stranice

Lijepa naša Hrvatska...

15 svibnja 2008


I. Povlačenje Hrvatske vojske i civila prema Austriji

Prvih dana svibnja 1945. započinje masovno povlačenje hrvatske vojske zajedno sa mnoštvom civila i istaknutim osobama iz političkog, kulturnog i vjerskog života.Povlačenje se odvijalo u tri pravca:
1. Zagreb - Novi Dvori - Rogaška Slatina - Celje pod zapovjedništvom generala Josipa Metzgera
2. Zagreb - Samobor - Zidani Most - Celje pod zapovjedništvom generala Ive Herenčića
3. Varaždin - Ivanec - Krapina - Rogaška Slatina - Celje pod zapovjedništvom generala Ante Moskova
Od Celja kretalo se u dva smjera prema Austriji:

1. Celje - Dravograd - Klagenfurt
2. Celje - Maribor - Dravograd - Klagenfurt

S jedne strane neizvjesnost (zarobljenici)

- s druge nestrpljenje partizanskihkrvoloka

II. Pregovori i predaja pred Bleiburgom
Jedinice engleske i hrvatske vojske susreću se 14. svibnja pred koruškim gradićem Bleiburg.U devet sati te večeri hrvatski časnik za veze židovskog podrijetla Deutsch-Macelski stigao je na britansku liniju sa ponudom o predaji oko 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila.
General Herenčić saznaje da ce cijela kolona biti primljena od Engleza. Sutradan dolazi iz Klagenfurta general Patrick D. Scott koji prima hrvatske predstavnike generala Ivu Herenčića, pukovnika Danijela Crljena i generala Vjekoslava Servatzkya. Oni pokazuju stanje hrvatske vojske i civila, nude predaju i traže zaštitu civila. Nažalost general Scott to odbija po nalogu feldmaršala Aleksandra, zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju.
Nakon što general Herenčić ne uspijeva uvjeriti generala Scotta da bi izručenje izjednačeno bilo sa smrti, riječ dobiva pukovnik Crljen koji medu ostalim upozorava:"...Vrlo mi je neugodno, što moram izraziti protivno mišljenje. Bijeg stotina tisuća civila iz Hrvatske posljedica je komunističkih zločina, počinjenih nad hrvatskim narodom. Od velikih seoba naroda, pred 15 stoljeća, pa do naših dana nije bilo slučaja, u kojem bi jedan narod, u takvom razmjeru, napustio vlastitu zemlju, kao što to čini danas hrvatski narod pred srpsko-komunističkom najezdom...Ovaj ispaćeni hrvatski narod obraća se danas Engleskoj, koja je u stanju odlučiti njegovom sudbinom, i ona će snositi moralnu odgovornost, ako se ovaj goloruki svijet preda komunistima na pokolj..."
No, sve to ne pomaže, Scott, pridošli Srbin Milan Basta i jedan Slovenac traže bezuvjetnu predaju u roku jednog sata. Engleski general upozorava hrvatske predstavnike, da su zaokruženi engleskim tenkovima koji stoje partizanima na raspolaganju. S time Engleska grubo krši Ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima.Hrvatski predstavnici vraćaju se nazad, samo jedan mali dio Hrvata uspijeva pobjeći u susjedne šume, neki čine čak samoubojstvo, većinu svrstaju Englezi i partizani u redove u povorku koja je duga 60 km.

III. Marševi smrti

Desetci tisuća na Križnom putu

Jedan dio biva odmah masakriran na Bleiburškom polju, no, većina ubijena je u Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj i na tkzv. marševima smrti od Austrije do Rumunjske i do Makedonije.
Jedan od najstrašnijih oblika mučenja i kolektivnog ubijanja bili su upravo ti marševi smrti u kojima se je ubijalo individualno i kolektivno desetci tisuća Hrvata.

Dio jednog svjedočanstva (Bleiburška tragedija hrvatskog naroda):"..Od početka svaki nas korak bio je obilježen krvlju zarobljenika. Stražari su pucali na grupe prema svojoj volji. Odvajali su jednog po jednog , mučili ih i, konačno, klali na očigled sviju. Kad smo izišli iz Dravograda, sve su nam uzeli, satove, odijela, cipele, a one koji nisu imali ništa, ubijali su kuglom u zatiljak...Nije se pravila nikakva razlika između staraca i djece, između muškaraca i žena...Leševi hrvatskih vojnika ispunjavali su jarke...Najveći dio puta morali smo trčati, dok su partizani jahali na konjima, ili išli na biciklima, ubijajući svakoga, koji je pao..."

Četverored smrti

IV. Pravna situacija hrvatskih zarobljenika
27. srpnja 1929. u švicarskom gradu Ženevi proglašena je konvencija za poboljšanje sudbine ranjenika i bolesnika na bojnom polju te konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima. Objema konvencijama Hrvatska je pristupila 20. siječnja 1943. Ovim je konvencijama Velika Britanija pristupila 23. lipnja 1931.
U članku 2. Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima stoji: "..Ratni se zarobljenici nalaze u vlasti neprijateljske sile (države) a nipošto osoba ili trupa koje ih zarobe. Kroz cijelo vrijeme mora se s njima postupati humano, te ih osobito zaštititi protiv nasilnih čina..." Prateći situaciju možemo ustanoviti: Između Hrvatske i Velike Britanije postojalo je ratno stanje za vrijeme predaje velikog dijela Hrvatske vojske i civila. Oni su došli u status ratnih zarobljenika. Hrvatski zarobljenici dospjeli su pod vlast Velike Britanije a ne pojedinih trupa ili zapovjednika. Prema tome Velika Britanija bila je obvezna za humani postupak i zaštitu protiv nasilnih čina. Propisi Ženevske konvencije bili su obvezni za Veliku Britaniju pošto je i Hrvatska pristupila Ženevskoj konvenciji, o čemu je Velika Britanija svojevremeno bila obaviještena.Prema ovome Velika Britanija je izručivši Jugoslaviji hrvatske zarobljenike postupila protivno obvezama Ženevske konvencije o postupanju prema ratnim zarobljenicima.Ovim činom omogućeno je jugoslavenskim partizanima masovno divljačko ubijanje nezaštićenih osoba. Time je izvršen jedan od najvećih zločina u povijesti...
(obrađeno prema: http://www.ivko007.20m.com/catalog.html )
...za koji nitko do danas nije odgovarao. Nitko se čak nije niti ispričao. Štoviše – uz sudjelovanje

Dio tenkovskog opkopa oko Maribora -
kilometrima duga masovna grobnica
popunjena ubijenim civilima i zarobljenicima
najvišeg državnog vrha, veličaju se zločinci koji su lukavstvom uspjeli skriti se pod krinkom antifašizma te (isti) uz pomoć svjetskih cionističkih krugova zdušno rade na zatiranju hrvatske tragične i slavne prošlosti te, jednako, kroz montirane političke optužnice, pred Haaškim Tribunalom, rade na novom poniženju hrvatskog naroda. NDH je bila iskonski san hrvatskog naroda, na suvremeni način oživotvoren u Domovinskom ratu. Ustaški režim u NDH ne može se i ne smije ocjenjivati jednostrano jer, nastao na revolucionarnom ustaškom pokretu iako u onim geopolitičkim prilikama i okolnostima svjetskoga rata bio dobrim dijelom ovisan o silama Osovine, taj režim je hrvatskom izdavaštvu u kulturi udario temelje (nedovršeni Rječnik hrvatskog jezika, Hrvatska enciklopedija koju je kasnije preuzeo JLZ na čelu s M. Krležom, mnoštvo izdanja Matice hrvatske… ) nije bio antisemitski u mjeri kako to „fumićevci“ desetljećima tvrde jer je i u vojnom vrhu bilo i Židova i Srba, jer su na zagrebačkom sveučilištu predavali i profesori Židovi (Barac npr.) u Hrvatskom narodnom kazalištu naslovne uloge su glumili i Židovi i Srbi (Leon Mirković i Leposava Kangrga npr.). U tim i takvim okolnostima, naravno, događali su se i zločini i oni pojedinačni i oni od režima organizirani počevši od pojedinačnih ubojstava do likvidacija u logorima no niti su bili hrvatski specifikum (ni ubojstva ni logori) niti im je brojnost i težina takva kakvom ju je umjetno stvorio srbokomunistički i cionistički Agitprop. Taj (ustaški) režim, na čelu s Antom Pavelićem, na koncu se pokazao i izdajničkim jer sav idealizam iz razdoblja Oktroiranog ustava izdali su i pogazili već u trenutku kada, zbog vlastitog dupeta, Pavelić uhićuje Vokića i Lorkovića, a još više kada, razmišljajući samo kako izvući sebe, svoju familiju i „svoje“ bogatstvo, hrvatskom puku i hrvatskoj vojsci upućuju pogrešan naputak i usmjeravaju ih u zločinačko britansko imperijalno ždrijelo. Četnici, prerušeni u partizane, samo su izvršitelji, a britanski „časnici“ i Josip Broz Tito su nalogodavci tog najvećeg zločina na svršetku II. svjetskog rata i vjerojatno najveće tragedije hrvatskog naroda u njegovoj dva milenija dugoj povijesti.

2 komentara:

Anonimno kaže...

Kroz cijelo vrijeme mora se s njima postupati humano, te ih osobito zaštititi protiv nasilnih čina...I vi ste tako postupali sa zarobljenicima u logorima,zar ne ?

BoBaN kaže...

Na retorička pitanja se ne odgovara. Ipak, poput nekog Židova, odgovorit ću prootupitanjem - češeš li se što te s(v)rbi, ili si k´o "besposleni pop" koji "jariće krsti!?"