Hrvatima nikada nije manjkalo žara. Onog unutrašnjeg koji zapretan pepelom svakodnevice rasplamsa se svaki put čim poticajno strujanje zraka iz ma kojih i ma kakvih pluća krenuvši usmjereno vješto uobličenim krugom usana rasprpa pepeo što dotad ga skrivaše. I rasplamsa se oganj raspra i strasti. Oganj poznat po tomu što dobar sluga a zao gospodar jest.
Razumom tada – koliko god pojedinačno obdareni jesmo – ovladaju, potisnu ga, beznačajnim ga učine vješto složene i vješto vođene medijske i političke kampanje te se većinom svrstamo u one koji se na jednom ili drugom ognju griju te ga i sami raspuhuju a u drugi gledamo akopaliptičnim očima uznevjereni narodnom i državnom propašću.
Zbog čega je tomu tako? Ima li ikakve nade da bi netko od ljudi poput recimo Benjamina Tolića, netko mudar, obrazovan, obaviješten, pošten i jednako domoljuban uspio probuditi svijest i savjest onih čiji je samo žar neupitan?
Ovo pitanje proizlazi iz moje rezignacije činjenicama naše političke svakodnevice – manje i mojim tamnim snoviđenjima naše političke budućnosti – više. A politika ako i nije sve, svugdje je i o gotovo svemu o svima gotovo potpuno odlučuje.
Miriti se s plovljenjem niz struju podrazumijeva odabrati manji napor od onoga kad se plovi uzvodno, ali jednaku neizvjesnost. Ovo drugo sa stalnim, predviđenim i nepredviđenim preprekama i opasnostima, predstavlja napor, izazov no, prije svega, vlastiti odabir i vlastite pobjede kad god pred njima ne pokleknemo.
Centrifugalne silnice koje su, osnažene novcem i instruirane političkim znanjem i lukavstvom onih izvan Hrvatske čiji je vlastiti interes u pozadini svega, gotovo pa desetljeće dominantne u hrvatskoj politici rastaču onu Hrvatsku koju smo sanjali, za koju smo krvarili za koju su samo u posljednjem ratu deseci tisuća na domovinskim bojištima živote žrtvovali. Pri tome većina Hrvata ni svjesna nije da su to krivokletnici koji na USTAV prisežu a protivno istom USTAVU djeluju. U zemljama tradicionalne demokracije i ne samo u njima takvo ponašanje naziva se krivokletničkim, VELEIZDAJOM. U tim zemljama takvima se sudi, takvih se stide. Hrvatska ih bira. I uzdiže. Ponovo. I vrlo vjerojatno opet će.
Pozdrav svim dragovoljcima i hrvatskim braniteljima ("ma gdje bili...!")
11 siječnja 2009
01 siječnja 2009
25 prosinca 2008
Dragoj učiteljici
Posebno blagoslovljen Božić želim jednoj dragoj učiteljici i svima njoj najdražima. Za rođendan pusa!
Ponizno molim kontakt za elektroničku poštu jer mi ju je virus popapao.
23 prosinca 2008
13 prosinca 2008
Administriranje
Sve po zakonu...
Zakon o općem upravnom postupku (Sl.l.SFRJ br.4/77) Zakon o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 53/91) te njegove izmjene (NN br. 9/92 i 77/92) (ZUP) jasno propisuju rokove za donošenje pojedinih upravnih akata odnosno zaključaka, odluka, rješenja i sl.
Ne samo temeljem osobnog iskustva, nego i kontaktirajući s mnoštvom dragovoljaca, branitelja i stradalnika Domovinskog rata, i pomažući im sasjeći makar koju od, čini mi se, nebrojenih glava administracijske aždaje, apsolutno sam se uvjerio da najveći kršitelj vlastitih zakona i propisa jest mila i draga nam Domovina odnosno njen administrativni aparat.
Uvodno navedeni zakoni, kad je riječ (recimo) o donošenjima rješenja na zahtjev propisuju rok od mjesec dana od datuma pokretanja postupka kada u donošenju istoga (rješenja) sudjeluje jedno tijelo te dva mjeseca ako u postupku donošenja rješenja sudjeluju dva ili više tijela. Ako drugo tijelo ili tijela koja sudjeluju u donošenju rješenja u roku 30 dana ne donesu svoje mišljenje ili drugi akt (suglasnost, ocjenu…) tada tijelo koje je na zahtjev stranke pokrenulo upravni postupak može (i trebalo bi!) donijeti rješenje kao u slučaju da isključivo samo vodi postupak.
Teško je naći primjer kada i gdje se postupilo na način kako je opisano u prethodnoj gotovo citiranoj izreci zakonskih odredbi. A nemoguće je nabrojati sve moguće različite primjere kršenja istih. Stoga ću navesti dva eklatantna slučaja kada državna upravna tijela krše zakon a u svezi ostvarivanja prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (ZPHBDR).
Postupak rješavanja zahtjeva za ocjenu tjelesne oštećenosti (RVI) jedan je od njih. Zahtjev za ocjenu podnosi se nadležnim uredima državne uprave odnosno njihovim Odjelima za hrvatske branitelje pri županijama (Odjeli). Odjeli, nakon dobivanja mišljenja i ocjene ovlaštenog liječničkog povjerenstva donose rješenje koje je po ZPHBDR obvezno podložno reviziji i potvrdi (moguće i izmjeni ili ukidanju ili poništavanju) odnosno da bi bilo konačno, pravomoćno i izvršno u redovitom upravnom postupku mora se donijeti drugostupanjsko rješenje. Po zdravoj logici od datuma podnošenja zahtjeva pa do ovoga posljednjeg ne bi smjelo proći više od četiri do pet mjeseci. Je li ijedno rješenje o statusu HRVI na ovaj način doneseno? I tko su ti sretnici ili povlašteni, ako ih ima, koji su do svojega statusa tako jednostavno došli?
Postupak za ocjenu radne sposobnosti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ne predviđa rješavanja na dvije upravne razine osim ako podnositelj zahtjeva na rješenje nadležne područne službe uloži žalbu. Međutim, u istom postupku, jer je predviđena obvezna revizija Državnog povjerenstva za ocjenu invalidnosti koje djeluje pri Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. I tu je zakonski rok, jer se radi o dva tijela koja sudjeluju u postupku donošenja rješenja, 60 dana.
U praksi je to sasvim drugačije. Zahtjevi za ocjenu radne sposobnosti šeću od službe do službe, od službenika do službenika i nerijetko se pojedini dokumenti iz spisa zagube, izgube… a događa se da cijeli spis netragom nestane. Pa kada ovlašteni vještak Mirovinskog zavoda i donese svoju ocjenu i mišljenje i kada spis ode Državnom povjerenstvu na reviziju prođe ne trideset ZUPom maksimalno mogućih, već neusporedivo veći broj dana (i mjeseci) do donošenja rješenja koje, u pravilu, ocjenom državnog povjerenstva ne odgovara ocjeni ovlaštenog vještaka Mirovinskog zavoda. Vrijeme i rokovi jesu velik problem hrvatskim braniteljima. No, postoji još niz problema koji većini branitelja čak nisu ni poznati, bar ne u punoj mjeri a suštinske su prirode. Naime, gotovo da i ne postoji, a spreman sam se i kladiti, slučaj da je Državno povjerenstvo izmijenilo ocjenu ovlaštenog vještaka (pazi – vještaka koji ima stručnost, iskustvo, ovlaštenje, odgovornost….) dakle izmijenilo ocjenu u smislu da je u pozitivnom smislu mijenjalo njegovu ocjenu. Besmisleno je navoditi primjere, jer radi se o pravilu - Državno povjerenstvo uvijek "ruši" ocjenu i mišljenje ovlaštenog vještaka.
Što to govori?
Također ne postoji slučaj da je Mirovinski zavod, uporištem u ZUP, po isteku trideset dana od kada je Državnom povjerenstvu na reviziju uputio nečiju ocjenu i mišljenje, a da u međuvremenu Državno povjerenstvo nije odradilo svoj dio posla, samostalno donio rješenje o radnoj sposobnosti.
Već zbog ovoga postupci traju godinama. No, „to nije sve!“ – budući su rješenja najčešće manjkava, a još češće nepovoljna po podnositelja, obnavljanje postupaka, nove ocjene, poništavanja, ukidanja, izmjene rješenja… slijede žalbe, pa novi postupak, pa rješenja, pa upravni sudovi… pa opet sve iz početka.
A na upit Ministrici hrvatskih branitelja i Predsjedniku Vlade o sustavu vrednovanja rada državnih službenika i namještenika a posebno da li isti (službenici) bivaju nagrađeni i promaknuti u službi ovisno o tome koliko dugo razvlače postupke, a u međuvremenu neki podnositelji zahtjeva (hrvatski branitelji) umru, ubiju se, djeca im odrastu pa izgube prava na njih…. navodeći im primjere, naravno - nikada nisam dobio odgovor.
Zakon o općem upravnom postupku (Sl.l.SFRJ br.4/77) Zakon o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 53/91) te njegove izmjene (NN br. 9/92 i 77/92) (ZUP) jasno propisuju rokove za donošenje pojedinih upravnih akata odnosno zaključaka, odluka, rješenja i sl.
Ne samo temeljem osobnog iskustva, nego i kontaktirajući s mnoštvom dragovoljaca, branitelja i stradalnika Domovinskog rata, i pomažući im sasjeći makar koju od, čini mi se, nebrojenih glava administracijske aždaje, apsolutno sam se uvjerio da najveći kršitelj vlastitih zakona i propisa jest mila i draga nam Domovina odnosno njen administrativni aparat.
Uvodno navedeni zakoni, kad je riječ (recimo) o donošenjima rješenja na zahtjev propisuju rok od mjesec dana od datuma pokretanja postupka kada u donošenju istoga (rješenja) sudjeluje jedno tijelo te dva mjeseca ako u postupku donošenja rješenja sudjeluju dva ili više tijela. Ako drugo tijelo ili tijela koja sudjeluju u donošenju rješenja u roku 30 dana ne donesu svoje mišljenje ili drugi akt (suglasnost, ocjenu…) tada tijelo koje je na zahtjev stranke pokrenulo upravni postupak može (i trebalo bi!) donijeti rješenje kao u slučaju da isključivo samo vodi postupak.
Teško je naći primjer kada i gdje se postupilo na način kako je opisano u prethodnoj gotovo citiranoj izreci zakonskih odredbi. A nemoguće je nabrojati sve moguće različite primjere kršenja istih. Stoga ću navesti dva eklatantna slučaja kada državna upravna tijela krše zakon a u svezi ostvarivanja prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (ZPHBDR).
Postupak rješavanja zahtjeva za ocjenu tjelesne oštećenosti (RVI) jedan je od njih. Zahtjev za ocjenu podnosi se nadležnim uredima državne uprave odnosno njihovim Odjelima za hrvatske branitelje pri županijama (Odjeli). Odjeli, nakon dobivanja mišljenja i ocjene ovlaštenog liječničkog povjerenstva donose rješenje koje je po ZPHBDR obvezno podložno reviziji i potvrdi (moguće i izmjeni ili ukidanju ili poništavanju) odnosno da bi bilo konačno, pravomoćno i izvršno u redovitom upravnom postupku mora se donijeti drugostupanjsko rješenje. Po zdravoj logici od datuma podnošenja zahtjeva pa do ovoga posljednjeg ne bi smjelo proći više od četiri do pet mjeseci. Je li ijedno rješenje o statusu HRVI na ovaj način doneseno? I tko su ti sretnici ili povlašteni, ako ih ima, koji su do svojega statusa tako jednostavno došli?
Postupak za ocjenu radne sposobnosti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ne predviđa rješavanja na dvije upravne razine osim ako podnositelj zahtjeva na rješenje nadležne područne službe uloži žalbu. Međutim, u istom postupku, jer je predviđena obvezna revizija Državnog povjerenstva za ocjenu invalidnosti koje djeluje pri Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. I tu je zakonski rok, jer se radi o dva tijela koja sudjeluju u postupku donošenja rješenja, 60 dana.
U praksi je to sasvim drugačije. Zahtjevi za ocjenu radne sposobnosti šeću od službe do službe, od službenika do službenika i nerijetko se pojedini dokumenti iz spisa zagube, izgube… a događa se da cijeli spis netragom nestane. Pa kada ovlašteni vještak Mirovinskog zavoda i donese svoju ocjenu i mišljenje i kada spis ode Državnom povjerenstvu na reviziju prođe ne trideset ZUPom maksimalno mogućih, već neusporedivo veći broj dana (i mjeseci) do donošenja rješenja koje, u pravilu, ocjenom državnog povjerenstva ne odgovara ocjeni ovlaštenog vještaka Mirovinskog zavoda. Vrijeme i rokovi jesu velik problem hrvatskim braniteljima. No, postoji još niz problema koji većini branitelja čak nisu ni poznati, bar ne u punoj mjeri a suštinske su prirode. Naime, gotovo da i ne postoji, a spreman sam se i kladiti, slučaj da je Državno povjerenstvo izmijenilo ocjenu ovlaštenog vještaka (pazi – vještaka koji ima stručnost, iskustvo, ovlaštenje, odgovornost….) dakle izmijenilo ocjenu u smislu da je u pozitivnom smislu mijenjalo njegovu ocjenu. Besmisleno je navoditi primjere, jer radi se o pravilu - Državno povjerenstvo uvijek "ruši" ocjenu i mišljenje ovlaštenog vještaka.
Što to govori?
Također ne postoji slučaj da je Mirovinski zavod, uporištem u ZUP, po isteku trideset dana od kada je Državnom povjerenstvu na reviziju uputio nečiju ocjenu i mišljenje, a da u međuvremenu Državno povjerenstvo nije odradilo svoj dio posla, samostalno donio rješenje o radnoj sposobnosti.
Već zbog ovoga postupci traju godinama. No, „to nije sve!“ – budući su rješenja najčešće manjkava, a još češće nepovoljna po podnositelja, obnavljanje postupaka, nove ocjene, poništavanja, ukidanja, izmjene rješenja… slijede žalbe, pa novi postupak, pa rješenja, pa upravni sudovi… pa opet sve iz početka.
A na upit Ministrici hrvatskih branitelja i Predsjedniku Vlade o sustavu vrednovanja rada državnih službenika i namještenika a posebno da li isti (službenici) bivaju nagrađeni i promaknuti u službi ovisno o tome koliko dugo razvlače postupke, a u međuvremenu neki podnositelji zahtjeva (hrvatski branitelji) umru, ubiju se, djeca im odrastu pa izgube prava na njih…. navodeći im primjere, naravno - nikada nisam dobio odgovor.
25 studenoga 2008
UMJESTO KOMENTARA
Što reći na posljednji Mesićev "biser"? I je li njegova izjava o "štednji" na pokojnim braniteljima samo jedan od nepreglednog niza njegovih gafova?
Ova animacija moj je autorski rad i ima i ovdje posvjedočiti što mislim o majmunima i njihovoj mogućoj evoluciji.
Ova animacija moj je autorski rad i ima i ovdje posvjedočiti što mislim o majmunima i njihovoj mogućoj evoluciji.
O Mesiću ne mislim ništa. Nije on toga vrijedan.
16 studenoga 2008
Sjećanja
VUKOVAR
Izroni li iz blijede slike sjećanja samo u vrijeme predizborno i u vrijeme obljetnica najvećeg barbarstva na koncu već ionako krvavog stoljeća? Je li to jedina upitnost, danas, vezana uz ovaj grad?
U utorak, 18. studenoga, na samu obljetnicu, kao i svih prethodnih godina, Nezavisni dragovoljci hrvatski, sa svima ostalim dragovoljcima, braniteljima i pukom te (neizbježnim) političarima u Vukovaru će se prisjećati, moliti i ponovo prisegnuti - Prijatelji, vaša žrtva nije i neće biti uzaludna. Vječna vam slava i hvala a hrvatska gruda neka vam je laka!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)