Časno izgubljena

Posavina - ni prodana, ni predana...

Bosanska Posavina, uz Vukovar, druga je najkontroverznija točka Domovinskog rata jer - priče oko dogovora, prodaje, izdaje, namještanja, izraženije su nego na bilo kojem drugom mjestu. Kao izravni sudionik obrane Posavine, i sam, danas, imam pomiješane osjećaje i pitanja na koja nemam odgovor. Sa zanimanjem sam pratio izlaganje povjesničara Maria Tomasa i ostalih sudionika tribine HSP AS - ipak, odlučio sam ne pisati vijest o tribini, nego kroz kolumnu iznijeti vlastita razmišljanja i stavove.

I nakon javne tribine „Pad Posavine 1992.", održane jučer u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod, organizator koje je stranka HSP Ante Starčević, a na kojoj je Mario Tomas, mladi povjesničar suvremene povijesti, prezentirao stanje vojnopolitičke situacije u Bosanskoj Posavini, i njenom okruženju, početkom rata, razvoj situacije i daljnja događanja jasno je: očito, nema dvojbe ni među povjesničarima ni među vojnim analitičarima okočinjenica sadržanim u izvornim dokumentima i rekonstrukcijama temeljenim na kazivanjima autentičnih svjedoka. Zapravo, ostaje otvoreno pitanje može li se analizom samo vojnih aspekata doći do istine ili će se uvijek tražiti neka skrivena istina o Posavini u kojoj smo izgubili dvije tisuće Hrvata, pet tisuća ih je ranjeno, a svi preživjeli morali su u progonstvo u Hrvatsku i širom svijeta.

Ostaje otvoreno pitanje može li se analizom samo vojnih aspekata doći do istine, ili će se uvijek tražiti neka skrivena istina o Posavini

Mario Tomas o padu Posavine

Iz Tomasova predavanja, ali i izlaganja ostalih sudionika, moglo bi se donijeti nekoliko glavnih zaključaka:
Prvo, kad govorimo o Bosanskoj Posavini prije izbijanja ratnih sukoba, ne možemo isključivo govoriti samo o hrvatskoj Posavini jer, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u tim općinama Hrvati su bili samo relativna većina, a u nekima čak ni to.
Drugo, i to je općepoznato, na području Bosanske Posavine, u trenutku srpskog protuudara, sučelile su se dvije nerazmjerne snage u kojima je omjer bio jedan naprema deset u ljudstvu na štetu HVO i HV. Slično je bilo i s omjerom raspoložive ratne tehnike, oružje, ubojnih sredstva. Nedostatna opskrba, osobito od sredine lipnja pa, sve izraženije, do samog pada Bosanskog Broda, važan je negativan čimbenik koji je utjecao i na borbeni moral, ali i na mogućnost borbenog djelovanja.
Treće, Hrvatske snage nisu djelovale formacijski, već preko, u cjelinu neuvezanih, dragovoljački taktičkih i borbenih grupa.
Četvrto, na stanje bojišnice, unatoč, ukupno gledano, herojskom otporu, negativan utjecaj imao je važan čimbenik - nedovoljna organiziranost i loša stega pojedinaca i manjih ili većih skupina u brigadama HVO-a, ali, još i više, u brigadama Hrvatske vojske, osobito onima koje su u zonu odgovornosti Operativne grupe Istočna Posavina došle s šireg područja Hrvatske.
Peto, Hrvatska i Slavonski Brod za obranu Bosanske Posavine, dali su što su u tom trenutku, obzirom na dužinu dodirne crte s neprijateljem i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, realno mogli dati (pukovnik Josip Kecerin).

Sporazum Boban Karadžić nikada nije zaživio jer su, svega par dana nakon potpisivanja, nastavljene borbe na svim bojišnicama i Posavine i Srednje Bosne i u dolini Neretve od Mostara do Stoca.

Sporazum Boban - Karadžić

Šesto, kontroverzni Sporazum Mate Boban – Radovan Karadžić,potpisan u Grazu, Austrija, šestog svibnja, koji teoretičari što zagovaraju političku i moralnu odgovornost hrvatskog čelništva za, po nekima „izdaju", po drugima „prodaju" po trećima „predaju" Bosanske Posavine, nije imao utjecaja na stanje u Bosanskoj Posavini neposredno nakon potpisivanje istoga, kao ni u kasnijem razvoju događaja. Ovaj sporazum jedan je od niza mirovnih sporazuma u povijesti ratovanja, a trebao je voditi razgraničenju Hrvata i Srba u BiH, kako bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH. Sporazum nikada nije zaživio jer su svega par dana nakon potpisivanja nastavljene borbe na svim bojišnicama i Posavine i Srednje Bosne i u dolini Neretve od Mostara do Stoca.
Sedmo, nitko ne može osporiti herojstvo pripadnika 101. brigade HVO u cjelini, 108. brigade ZNG, 3. bojne 3. gardijske brigade i pripadnika Taktičke grupe 111. riječke brigade koji su, od početka do kraja, uz velike gubitke i žrtve, vodili i časno izgubili bitku koju, realno, u takvoj vojnoj i političkoj konstalaciji, nisu mogli ni dobiti (Tomas, Ivo Mijić). Nitko ne može umanjiti žrtvu osamnaest poginulih pripadnika 105. bjelovarske brigade koja je u borbama bila velika pomoć braniteljima u Posavini.

Tuđman se nije dao navući na jednu bitku

I nakon ove tribine ostajem kod svoje ranije osobne procjene, a ona je samo slaganje s mnogima koji tako misle, da se Posavina tehnički mogla braniti još par tjedana, možda i mjeseci pa čak i cijelu godinu. Možda jest, ali Hrvatska vojska bi tu iskrvarila toliko da bi se teško ikada oporavila i teško da bi se za to itko mogao opravdati.
Tuđman, zapravo, ni u ovom slučaju, ni kasnije (Krajem 1992. general Anton Tus predlagao je, uz sporazum s bošnjačko-muslimanskim vodstvom, pokretanje vojne operacije protiv srpskih postrojbi u Bosanskoj Posavini i zapadnoj Bosni) nije se dao navući na jednu bitku koja je, doduše, za Hrvatsku i Hrvate u Bosanskoj Posavini bila vrlo važna a, s druge strane, Srbima u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini i zapadnom dijelu (tada, kao činjenica, nepriznate) Republike Srpske, bitka za Posavinu i za Koridor bila je šekspirijanski „To be, or not to be!" – Biti, ili ne biti!
Da se bilo ustrajalo na obrani, da su se borbe nastavile, nesumnjivo bi dovele do prosvjeda po Hrvatskoj, osobito kad bi se vraćalo stotine pa i tisuće mrtvih tijela ... što bi bilo realno za jednu takvu bitku.
Treba na umu imati i prijavu Hrvatske Vijeću sigurnosti od Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića, političkih i vrhovnih vojnih vođa Muslimana, kojima je, a to se kasnije potvrdilo, istoznačna Vojska Republike Srpske, Vojska Jugoslavije i Hrvatska vojska pa, uz objašnjenje kako bi to „dodatno razjarilo Srbe", odbijaju Tuđmanov prijedlog o zajedničkom djelovanju Hrvatske vojske i Armije BiH.

Tuđman se nije dao navući na jednu bitku koja je, doduše, za Hrvatsku i Hrvate u Bosanskoj Posavini bila vrlo važna a, s druge strane, Srbima je bila šekspirijanski „To be, or not to be!" – Biti, ili ne biti!

Branitelji i dezerteri

Priče o dezerterstvu Posavljaka utemeljene su koliko i priče o dezerterstvu Hrvata u ratom zahvaćenim područjima Hrvatske i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Ni više ni manje. Jasno je kako su i ove priče, tada, mogle utjecati na borbeni moral, ali znam kako pripadnicima brodskih „Kobri" nisu smetali Zadrani po birtijama ili u Italiji kada su braneći Kašić istrpili srpski protuudar i spriječili ugrozu tog istog Zadra. Meni i suborcima iz „Sokolova" 5. gardijske brigade, nakon što smo, na istom području, bili preuzeli crtu od 3. i 4. gardijske brigade, nije smetala rečenica jednog Zadranina koji reče: „A ća ste, bidni, došli gubit glavu. Naši furešti idu navigat, a vi iz Slavonije idete ratovat!"
Teza o izdaji Bosanske Posavine, njenoj prodaji ili prepuštanju u zamjenu za nešto drugo, proizlazi ili iz neznanja, a onda i iz nesposobnosti priznati vlastite nedostatke - koji su i doveli do njenog gubitka, ili iz pozicije iz koje se interpretiraju činjenice, nedvojbeno, sa svrhom doprinosa idejnom i ideološkom razračunavanju s Franjom Tuđmanom i svim onim što on predstavlja. To je ono što marketing, pa i politički, naziva „atakom na psihu onoga kome se prenosi poruka".
Državotvornim snagama u Hrvatskoj sučeljavaju se navodni stavovi Komisije Vijeća narodne obrane koja je formirana radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine. Naime, neki mediji su tvrdili, drugi prenosili, kako je Komisija, nakon obavljenih razgovora sa zapovjednicima i lokalnim političkim čelnicima, u svojem petnaestak stranica dugom izvješću, uz koje je priloženo stotinjak dokumenata, ustanovila da je za pad Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane GojkoŠušak i njegovi ljudi na terenu u Bosanskoj Posavini. Prema istima u izvješću, navodno,stoji kako sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.

Kompenzacija za pretrpljeno i izgubljeno

Razumljiva je situacija Posavljaka, Brođana i svih drugih koji su u Bosanskoj Posavini izgubili svoje najbliže i sve što su imali, te jasno je kako na njihov razum utječu i emocije, pa su mnogima i ovakve interpretacije, zapravo, određena kompenzacija za pretrpljeno i izgubljeno pa ih, zbog toga, smatraju logičnim i istini bliskim.
Svjedočanstva i osobna iskustva mnogih boraca, koji su bili cijeli rat u Posavini, govore kako „prodaje" nije bilo, ali potvrđuju teze o neorganiziranosti, slaboj opskrbljenosti, samovolji, ali i mitskim bitkama i nadljudskim naporima i borbama.

Vjerojatno, u nekom budućem vremenu, kad ne bude živih sudionika ovoga rata, i osobnih ocjena, politički motiviranih javnih stavova - povjesničari će imati bolju šansu potpuno objektivno sagledati sve što se događalo tijekom Domovinskog rata - pa i u Bosanskoj Posavini.

Stvarni krivci

Najpoštenijim, čini mi se, reći: Za pad Bosanske Posavine odgovornost snosimo svi. I Posavljaci,savladani defetizmom i multipliciranim pričama o izdaji. Krivo je i, tada nažalost, uvriježeno ponašanje većeg broja hrvatskih boraca, viđeno ne samo u Posavini, kako se borbeni moral topi nakon što u neprijateljske ruke padne njihovo mjesto. Kriv je i Tuđman, koji nije javno obznanio vojne i političke ciljeve u Posavini i učinio inkriminirajućim svako odbijanje zapovijedi kao i njegovo taktiziranje u kojem je, možda i previše, vodio računa o drugim stvarima, umjesto o borbi do kraja. Kriv je i general Petar Stipetić, i ostali zapovjednici koji, očito, nisu bili dorasli vođenju borbi protiv protivnika u situaciji kad su javnost i narod počeli očekivati i neke veće uspjehe, a ne samo dulje vrijeme obrane. Krivi smo svi mi, pogotovo svi oni koji su naglas širili priče o tome kako Hrvatska vojska nema što tražiti u Posavini jer to je tamo neka Bosna, druga država, i slične neodgovorne i licemjerne priče kojima su, zapravo, pokrivali svoje neznanje i svoj vlastiti strah.

"Zacementirana" mišljenja i stavovi

I poslije ove tribine, na kojoj su se nazočnima, kraće obratili i ratni načelnik topništva i jedan od zapovjednika 108 brigade ZNG Josip Kecerin kao i Ivo Mijić, načelnik 101. brigade HVO, evidentna je različitost interpretacija i to ovisno iz koje se pozicije dokumenti promatraju i s kojim ciljem prezentiraju . Motivi i pozicije teško da će se promijeniti pa, prema tome, i već zacementirana međusobno suprotstvaljena mišljenja i stavovi o mučnom pitanju pada Bosanske Posavine. Vjerojatno, u nekom budućem vremenu, kad ne bude živih sudionika ovoga rata, i osobnih ocjena, politički motiviranih javnih stavova - povijesničari će imati bolju šansu potpuno objektivno sagledati sve što se događalo tijekom Domovinskog rata pa će i Bosanska Posavina doći do potpunije i objektivnije slike onoga što se njoj dogodilo i zašto joj je, danas, ovakva sudbina.

Fred priprema čestitku hrvatskim braniteljima

 

Ministar Matić pripremio je božićnu "čestitku" hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata u obliku konačne objave Registra hrvatskih branitelja i određenih izmjena Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

Ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić Fred ovih je dana u javnost odaslao konkretniju informaciju o pripremama za objavu Registra hrvatskih branitelja pa veli kako je „za objavu Registra sve spremno" no, zbog opreza, kako bi izbjegao tužbe „nekih pametnjakovića", sada još provjeravaju neke zakonske pretpostavke. Objavu Registra očekuje do kraja ove godine, a na novinarsko pitanje, je li to poklon za Božić, odgovorio je: „Pa da, pravim braniteljima koji i priželjkuju tu objavu." Zapravo, opći i svakome dostupan dio Registra bio bi abecedni popis svih hrvatskih branitelja s imenom jednoga od roditelja i, kako ne bi dolazilo do zabuna po pitanju identiteta, ovisno od slučaja do slučaja, još po kojim podatkom. Posebni, službeni dio, sadržavao bi sve podatke a bio bi dostupan samo ovlaštenicima u pojedinim državnim institucijama.

Zakon bi jasno prepoznavao i odvajao dragovoljce, branitelje borbenog i branitelje neborbenog sektora te "obične" sudionika Domovinskog rata. Sudionici ne bi imali nikakva prava osim što bi im se dodijelila određena povelja.

Udruge nemaju bitnijih zamjerki

Vjerodostojni izvori kazuju kako i gotovo sve druge udruge proistekle iz Domovinskog rata, uz izuzetak Udruge specijalne policije, nemaju značajnijih primjedbi na objavljivanje Registra u obliku kako je to Matićevo ministarstvo zamislilo, kao ni na ostale izmjene Zakona o pravima hrvatskih branitelja koje je Matićnajavio.
Važno je da ne dođe do uskraćivanja ili smanjivanja prava onima koji su ih ostvarili na posve regularan način, a razumije se kako je intencija preispitati „prava" onih koji su pomoću lažnih statusa branitelja došli do poslova, stanova, mirovina, beneficija. Zapravo, Matić otpor gotovo isključivo vidi kod takvih jer, za onoga za koga MUP, DORH i USKOK, a "posao tih institucija, nakon objave Registra, jest istraživati kako je netko dobio mirovinu, braniteljski status, tko mu je dao lažne činove, potvrde, nalaze ..." utvrdi kako je temeljem nepripadajućeg statusa stekao nepripadajuća prava, logika nalaže, protuzakonito stečen novac ili druge materijalne vrijednosti, trebali bi vratiti u proračun. No, „to će utvrditi sudovi" – veli ministar Matić.
Ističem - iako se do rješenja o braniteljskim i stradalničkim pravima odlučuje dvostupanjski a u drugom stupnju za Rješenje o statusu HRVI propisana je i revizija prvostupanjske ocjene, te u donošenju rješenja o mirovini tijelo koje najizravnije utječe na ocjenu uzroka gubitka radne sposobnosti je Državno povjerenstvo za reviziju ocjena invalidnosti - ipak, ponovo će se obaviti revizija svih rješenja izdanih u posljednje četiri godine, a posebna pozornost posvetit će se onima koji su dobili povećanje već postojećeg invaliditeta na temelju oboljenja.

Nekoliko glavnih promjena

Nacrtom prijedloga izmjena Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji predviđeno je još nekoliko bitnih promjena a, zbog njegove iznimne društvene važnosti, očekivati je kako će, prije nego li kao gotovi Prijedlog dođe na klupe saborskim zastupnicima, ipak biti omogućena šira javna rasprava. Naime, pored novih rješenja o pravu udovica (udovaca) poginulih hrvatskih branitelja na zadržavanje obiteljske mirovine i ako stupe u novi brak, pored određivanja statusa grobnih mjesta ekshumiranih i poginulih hrvatskih branitelja kao povijesno značajnih mjesta (što znači da će održavanje i briga za iste trajno biti javna, odnosno na lokalnim zajednicama) zatim, i u predizborno vrijeme najavljenog, "ketogoriziranja" hrvatskih branitelja, uvođenje prava na pomoćpri stambenom zbrinjavanju i na dragovoljce Domovinskog rata ... najvažnijim mi se čini nova odredba koja bi, usvoji li se kako je u Nacrtu, mogla biti posve novo rješenje u zakonodavnoj i pravnoj praksi RH.

Nacrtom je predviđeno još nekoliko bitnih promjena a, zbog njegove iznimne društvene važnosti, očekivati je kako će, prije nego li, kao gotovi prijedlog, dođe na klupe saborskim zastupnicima, ipak biti omogućena šira javna rasprava.

O čemu se radi?

Rukovodeći se načelom ravnopravnog položaja pred zakonom, Ministarstvo bi htjelo ozakoniti mogućnost pozivanja na liječničke komisije / povjerenstva za utvrđivanje stupnja tjelesne oštećenosti osobe sa trajnim statusom HRVI, "za koje to bude opravdano" jer, vele, ako osobe koje imaju za stalno utvrđen status i stupanj invalidnosti mogu nakon dvije godine od primitka posljednjeg takvog rješenja zatražiti novu ocjenu zbog pogoršanja stanja, zašto i Ministarstvo ne bi, jednako tako, moglo zatražiti ocjenu zbog mogućeg poboljšanja stanja!?

Moguće nedoumice

U praksi, najjednostavnijim jezikom, to bi značilo dvije stvari:
- Derogiranje načela pravne sigurnosti jer, po ZUPu konačno, pravomoćno i izvršno rješenje, nakon pet godina od njegova donošenja, ne može se ukidati ili mijenjati bez pristanka onoga na koga se rješenje odnosi. Ako se misli na revizije unutar tih pet godina, pa i one koje su već u ovom tekstu navedene, Zakon o braniteljima,u tom smislu, nije potrebno mijenjati, jer pravo Države na reviziju po pravu nadzora propisano je ZUPom i, bez, zapreka, može se primijeniti u slučaju sumnje u zakonitost donošenja bilo kojeg drugog, pa tako i rješenja koje se odnosi na statuse i prava hrvatskih branitelja.
- Ovakvim rješenjem izbjegle bi se revizije i moguće istrage kako je pojedina osoba došla do stradalničkog statusa i stupnja tjelesne oštećenosti, jer to pitanje komisiju / povjerenstvo ne bi zanimalo, već bi, vjerojatno po nekim novim pravilnicima i naputcima, donosili mišljenje i ocjenu trenutnog stanja svake pojedine osobe koju bi na komisiju pozvali.

Je li moglo i može li se jednostavnije i bez pravnih dilema?

Vjerojatno u željišto kraće razdoblje baviti se ovim pitanjem, a to se može jedino ako se izbjegnu revizije i moguće, s njima povezane, istrage, Matić ne želi koristiti drugu, jednostavniju mogućnost koja bi, sigurno, imala i manje pravnih dvojbi. Naime, mogao je protuzakonito stjecanje i ostvarivanje materijalnih i financijskih prava na osnovu rata jednostavno zakonski proglasiti ratnim profiterstvom. U tom slučaju ne bi bilo zastare i sve bi se moglo procesuirati.

Odgovor Jerku Zovku: Ni idiot, ni klerofašist

Legalitet i legitimitet donošenja zakona parlamentarnom većinom nitko normalan u društvu liberalne demokracije neće sporiti. To ne čine ni biskup Vlado Košić ni kardinal Josip Bozanić. Isto tako, zakone i sustav vrijednosti svoditi na zajednički nazivnik može samo onaj tko ne zna, ili zanemaruje, povijesna iskustava.

Kad zakonodavac normira sustav vrijednosti

Dvadeset i osmog veljače 1933., dan nakon inscenirane paljevine Reichstaga, legalno i legitimno izglasan je dekret "Za zaštitu naroda i države” kojim su u Njemačkoj suspendirani najvažniji dijelovi weimarskog ustava, odnosno oni dijelovi koji su garantirali osobne i građanske slobode. Tim, ponavljam, legalnim i legitimnim činom njemačke vlade, otvoren je put prema „sustavu vrijednosti" u kojem su tvornice smrti normalne jednako kao i susjedu reći dobar dan.

Sustav vrijednosti podrazumijeva usuglašen odnos osobnog morala s općim a oboje s legalnim. I obrnuto. Legalno, temeljem legitimiteta koji ima, mora poštivati opći moral.

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. i Zakon o privatizaciji iz 1996. (s izmjenama i dopunama iz 97., 98. i dvije tisućite) stvorili su najveće i teško rješive kontroverze u hrvatskom društvu u cjelini. Upravo u dvojbenoj moralnosti navedenih zakona kardinal Josip Bozanić prepoznaje izvor te otvoreno ukazuje na „grijeh struktura" pa, kada je to izrekao, mal` te ne su ga htjeli kandidirati za Nobela - i to upravo oni koji ga sada, kada ponovo progovara o nemoralu, druge vrste doduše, najoštrije kritiziraju.

Moral je jedno, zakoni drugo

Moral i nemoral su jedno, a zakon, legalitet i legitimitet drugo. Sustav vrijednosti podrazumijeva usuglašen odnos osobnog morala s općim, a oboje s legalnim. I obrnuto. Legalno, temeljem legitimiteta koji ima, mora poštivati opći moral. Crkva ima pravo, štoviše, to joj je poslanje, obraćati se i vjernicima i nevjernicima, po principu „uzmi ili ostavi", svima i svakome nuditi sustav vrijednosti koji zagovara. Oko morala nema pogodbi, inače bi to bilo kao u onoj legendarnoj rečenici "Paaa... .može, ali pazi da ostanem nevina!".
Stoga i kardinal Bozanić i biskup Vlado Košić isključivo govore o moralu, a on je izvan i iznad zakona i svatko, ponaosob, sukladno svojoj savjesti, jest, ili nije moralan. Naravno, po principu sličnosti, na različite načine javno deklariranih osobnih moralnih poimanja, postoji nešto što se može nazvati društvenim ili općim moralom (dobrim običajima). Etika izrasta i upravo treba izrastati iz općeg morala, no istovremeno, na neki način, treba biti i avangardna pa nuditi rješenja (nuditi, ne vršiti prisilu nad općim moralom) koja su u skladu s dosezima suvremene humanističke misli. Crkva upravo poziva, pa čak i ultimativno (aut), na formiranje moralnog poimanja usklađenog na Evanđelju. Suvremena humanistička misao je kompleksna i nudi različita, često crkvenim stavovima i oprečna rješenja. No, Crkva nije samo kler. I ja sam Crkva i svi koji smo njeni članovi. Zakonodavac, uz sav svoj legitimitet i legalitet donošenja odluka, u nuđenju rješenja, treba misliti i na nas koji smo većina (uključujući i druge kršćanske denominacije pa i Islam).
Zakoni RH nisu iznad crkvenih.

Kršćani, a osobito kler, mora računati na realnu prijetnju da im Demon na kojeg upiru prstom i protiv kojeg se bore, kao Skevinim sinovima u Djelima apostolskim, ne kaže: „Isusa poznajem, i znam tko je Pavao. A tko ste vi?".

Svjetovni zakon nema primat nad crkvenim, niti crkveni nad svjetovnim. Naime, svaki od njih regulira drugo područje, a Crkva i država su odvojene i tako treba ostati. No, ovdje se ne radi o zakonima (Codex iuris canonici - crkveni, i Ustav te drugi zakoni RH). Crkveni zakon regulira odnose unutar Crkve, i samo posredno dotiče, ali ne regulira, moralna pitanja kao takva. Ona su utemeljena na Evanđelju, a uobličena u crkvenu doktrinu iz koje su formulirane pojedine vjerske dogme.

Sotoniziranje Milanovićeve vlade

Što znači „sotonizirati" neku, pa i vladu kojoj je na čelu Milanović, a ideološki pobočnici su mu Čačić i Pusićka, kad je i sam Krist „sotonizirao" Izabranog Apostola i to riječima s gotovo istim značenjem koje su imale i riječi koje je bio uputio Sotoni u pustinji – Apage Satanas! Odstupi Sotono!
Kršćani, a osobito kler, mora računati na realnu prijetnju da im Demon na kojeg upiru prstom i protiv kojeg se bore, kao Skevinim sinovima u Djelima apostolskim, ne kaže: „Isusa poznajem, i znam tko je Pavao. A tko ste vi?". Dobar primjer imamo u Judi 9. gdje Mihael, najsnažniji od svih Božjih anđela, nije ukorio Sotonu u vlastitoj sili, nego mu je rekao: „Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!".
Kada crkveni oci Vladu nazivaju sotonskom, nije to poziv na njeno rušenje, već poziv na promjenu njezinih stavova i ponašanja, kako bi mogla vjerodostojno zastupati interese onih koje predstavlja. Ni Krist, nakon poklika Apage nije odbacio Petra, već naprotiv, tako mu je zorno pokazao da je Petar u raskoraku sa svojim poslanjem. Poslanje hrvatske Vlade u 21. stoljeću nije vladanje, već obzirno i odgovorno upravljanje.

Relativiziranje svega i dovođenje u istu ravan keltskih, druidskih ili bilo kojih drugih „štihova" i slavljenje jednoga od prvih mučenika Panonije, sisačkog biskupa Svetog Kvirina, za Crkvu i kršćane, katolike – neprihvatljivo je.

Uzmi, ili ostavi - tu nema prisile

Istina je - Vlado Košić „svojata cijeli jedan grad". Ali - na razini sasvim drugoj od prizemnog grabeža. Razina je to kojom Blaženi Alojzije Stepinac „svojata" hrvatski narod kad kaže: „U ljubavi prema Bogu i mojem hrvatskom narodu ni od koga se ne dam nadvisiti!".
„Moj grad Sisak i cijela Hrvatska moraju odlučiti hoće li slijediti Krista, ili antikrista" ultimativan je stav i Jerko Zovak ga je takvim označio, ali to shvatiti kao „bezmalo poziv na Džihad" potpuno je nekritički. Košić je samo ponovio Kristove riječi: „Ne možete služiti dvojici gospodara!" Dva gospodara su Bog i Đavao - i kao osobe, i kao sinonimi dobra, na jednoj, i zla, na drugoj strani. Jer, doista, služiti grešnom hedonizmu kojeg nudi „uvezena roba" potrošačkog društva, relativiziranje svega i dovođenje u istu ravan keltskih, druidskih ili bilo kojih drugih „štihova" i slavljenje jednoga od prvih mučenika Panonije, sisačkog biskupa Svetog Kvirina, za Crkvu i kršćane, katolike – neprihvatljivo je. Jednako je neprihvatljivo, uz slavljenje Svetog Kvirina, slaviti Sisački partizanski odred. Štoviše, da nije suludo, bilo bi smiješno.

Amnestirano četništvo pod partizanskom surkom

Osuda partizanskih zločina je normalna osuda svakog zločina, a generalna osuda partizana kao zločinaca, isključivo je posljedica izostanka „diferencijacije" među „drugovima" koji svoj boljševizam, antihrvatstvo i amnestirano četništvo kriju pod okriljem partizanske surke i parola o antifašizmu, jer antifašizam, za dobar dio njih, samo i isključivo jest parola.
Kada, i ako ikada, preživjeli borci, partizani, jasno osude četništvo u Srbu, zločine od Bleiburga do zadnje znane i neznane jame u kojoj su, nakon Križnog puta, samo zato što su u glavama stratega boljševičke revolucije, bez obzira što se dobrim dijelom radilo o starcima, ženama, djeci i općenito civilima, predstavljali opasnost po nju samu, bez suda skončali mnogi (ne licitiram brojkama) – tek tadaću i ja partizane prestati generalno nazivati zločincima.