Pretraži ovaj blog, web, moje poveznice i preporučene stranice

Učitava se...

Lijepa naša Hrvatska...

26 srpnja 2008

DOMOLJUB ILI TERORIST ???



Bušić stigao, dočekali ga Thompson, Budiša...

Zagreb, - Hrvatski emigrant Zvonko Bušić koji je početkom srpnja pomilovan nakon 32 godine provedene u američkim zatvorima, stigao je u četvrtak navečer u Hrvatsku.

U zračnoj luci Zagreb dočekala ga je supruga Julienne i još 500-tinjak osoba, među kojima i neke dobro poznate javne osobe, poput Marka Perkovića Thompsona, bivšeg predsjednika HSLS-a Dražena Budiše, bio je tu i Anto Kovačević...

Bušić je od dolaska umirivao okupljenu masu, stalno ponavljavši da galama nije dobra. Tražio je od okupljenih da šute ukoliko žele da on nešto kaže. Kada su ga poslušali, okupljenima se zahvalio na dočeku i rekao kako mu je ovo najsretniji dan u životu.

24.07.2008., Dnevnik. hr
_________________________________________
Mesić o Bušiću: Ako ginu nevini to je terorizam


Komentirajući slučaj Zvonka Bušića, Mesić je rekao da su njegovi motivi mogli biti domoljubni, ali da je primijenio pogrešnu metodu.

- Ako u borbi za samostalnost i slobodu svog naroda gine netko tko s tim nema nikakve veze, onda je to terorizam, ustvrdio je Mesić.
Na kraju se pokazalo, dodao je, da je to samo štetilo Hrvatskoj. Kad smo mi nakon 1971. odlazili u zatvore, nama su takve akcije štetile jer smo svi proglašavani teroristima, ustvrdio je.

Zagreb, 25.07.2008., Hina

______________________________________________

Priče o Taiku

Američke će vlasti Zvonka Bušića 20. srpnja 2008. pustiti na uvjetnu slobodu i deportirati u Hrvatsku, izjavio je prije desetak dana glasnogovornik saveznoga Povjerenstva za pomilovanja Thomas Hutchinson. Nešto slično najavljivao je god. 2006. američki veleposlanik u Zagrebu. Bušić je tada bio premješten iz zatvora u deportacijski pritvor Ministarstva domovinske sigurnosti, ali nije deportiran u Hrvatsku. Naprotiv, vraćen je u stroži zatvor. Njegovu suprugu, rodbinu i prijatelje bolno je pogodio taj obrat. Oni zbog toga danas susprežu svoju radost. I nerado govore. Priče o Bušiću pričaju drugi ljudi.

Ne bih ni ja o njemu. Samo bih se osvrnuo na rečene priče. Ali pri tomu, uz najbolju volju, ne mogu mimo činjenica.

Zvonko Bušić rođen je god. 1946. u hercegovačkom selu Gorici. U ranom djetinjstvu dobio je nadimak Taik jer je tako izgovarao riječ "čovik". Osnovnu školu završio je u Gorici, gimnaziju u Imotskomu. Studirao je slavistiku u Zagrebu. Potkraj 60-ih godina našao se kao politički emigrant u Beču. Tamo je upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz. God. 1976. s njom i trojicom prijatelja - Petrom Matanićem, Slobodanom Vlašićem i Franom Pešutom - oteo je, bez oružja, putnički zrakoplov na liniji New York - Chicago. Nakon otmice zatražio je da američki tisak objavi njegov proglas koji prikazuje stanje hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i poziva na uspostavu samostalne hrvatske države. Zahtjev je podupro upozorenjem na bombu ostavljenu (s uputama o deaktiviranju) u pretincu željezničke postaje Grand Central u New Yorku. Zatim je zrakoplov okrenuo prema Europi. Kanio je iz njega baciti rečeni proglas nad Londonom, Parizom, Zagrebom i Splitom. Američki je tisak pod pritiskom vlasti objavio proglas. No dogodila se nesreća. Pri demontiranju bombe poginuo je policajac. Otmičari su se u pariškoj zračnoj luci Charles de Gaulle nakon pregovora predali policiji. U Americi su god. 1977. osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne. Taik i Julie osuđeni su na doživotni zatvor, s pravom na pomilovanje, a Matanić, Vlašić i Pešut na 30 godina zatvora. Svi osim Taika odavno su na slobodi.
To je građa koja u sebi nosi golem mitopoetski potencijal. Smisao te građe književno je iz prisne blizine organizirala Julienne Eden Bušić u romanu "Ljubavnici i luđaci". Drugi su pripovjedači nesustavni, ostaju u prostoru usmene predaje, na razini publicističke bilješke ili političke ocjene u medijima. Pri tomu, govoreći o Taiku, govore o sebi. Oni, reklo bi se, osobnim primjerom potvrđuju Marxovu postavku da čovjekovo društveno biće određuje njegovo mišljenje. Tako apolitična mladež vidi u Taiku i Julie osebujnu realizaciju glasovite američke filmske paradigme. Posve krivo. Film Arthura Penna "Bonnie i Clyde" (1967.) slavi razbojnike koji pljačkaju banke i ubijaju ljude. Taik i Julie (1976.) slijede visoke ideale slobode i pravde. Sudac koji ih je zbog urote, otmice zrakoplova i posredne odgovornosti za smrt policajca osudio na doživotnu zatvorsku kaznu priznao im je plemenite motive. Oni, po njegovu mišljenju, nisu namjeravali nikomu škoditi, zauzimali su se za neovisnost Hrvatske, ali su pri tomu posegnuli za krivim sredstvima. Zato im je dosudio pravo na pomilovanje, Taiku nakon 10, a Julie nakon 8 godina.

Što su danas Hrvatima Taik i Julie? Teroristi ili borci za slobodu? Teško je reći. Otkad je FBI popisao više od milijun "terorista", pojam je terorizma postao prilično neodređen. A Hrvati su od god. 2000. opet "razdrta nacija", raspolućeni na suvereniste i integracioniste.

Nema dakle uvjeta za jedinstven odgovor.

Suverenisti se sjećaju integracionističkoga terorizma u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1945. do 1990. Brošura Hansa Petera Rullmana "Mordauftrag aus Belgrad" (Nalog za ubojstvo iz Beograda), koja dokumentira politička ubojstva nekoliko desetaka Hrvata u inozemstvu, pokazuje da je taj terorizam 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća bio vrlo živahan i u tzv. slobodnom svijetu. Na to nas ovih dana podsjeća njemačko pravosuđe. Ono je napokon izreklo prvu presudu u tim stvarima. Osudilo je Krunoslava Pratesa zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Zbog toga hrvatski suverenisti, kao ni američki sudac, ne smatraju Taika i Julie teroristima. Oni u njima vide borce za hrvatsku slobodu.

Zato duboko štuju njihovu hrabrost i žrtvu.

Integracionistima, naravno, malo znače suverenističke vrjednote. Samostalnost, neovisnost, suverenost, sloboda i pravda njima su prazne riječi. Nakon smrti Franje Tuđmana oni su se okrenuli Bruxellesu. Kako su slavili Jugoslaviju, tako slave Europsku uniju. Uspostavu samostalne i suverene hrvatske države smatraju povijesnom stranputicom. Ne treba, vele, "bježati iz regije", a za članstvo u Europskoj uniji "u okviru regije" spremni su "platiti svaku cijenu". Terorizam komunističke partije i njezine političke policije oni očito vide kao zakonitu obranu države. Ne bi inače, po uzoru na Vijeće Europe, u Saboru osudili komunističke zločine, a zločince - od Josipa Broza Tita do Ozninih, Knojevih, Udbinih, SDB-ovih egzekutora - i dalje držali u visokim častima. Tomu svijetu Taik i Julie ne mogu biti ništa drugo nego "ustaški teroristi".
Ali tako to formuliraju samo iščašeni diskutanti na internetskim forumima. Vlastodršci i njihovi dizajneri javnoga mnijenja mnogo su lukaviji. Oni se, premda misle isto, oportuno prenemažu. U ozračju nekakva općeg i nepristranog "ljudskopravizma" oni pomno grade lažni dojam da su se načelno pretrgli "lobirajući" za Taikovo pomilovanje. Tko se tu sve nije ogledao?! Od diplomatskih divova Mate Granića, Tonina Picule i Miomira Žužula do moralnih giganata hrvatskoga javnog života Žarka Puhovskoga, Zorana Pusića i Mirjane Krizman.

No, koliko god se oni prenemagali, nešto ih uvijek raskrinka. Tako Puhovski, Pusić i Krizman posve ozbiljno misle da bi Taikov javni angažman nakon njegova izlaska iz zatvora škodio Hrvatskoj. Oni bi dakle američkoga uznika po povratku u Hrvatsku - zbog državnoga razloga - zatočili u kućnom pritvoru! A Mate Granić zamjerio je Tuđmanu što je u Daytonu nakon završetka mirovnih sporazuma, kada mu je za mirotvorno držanje ponuđena nagrada, od Clintona tražio slobodu za Taika. Današnji predsjednik Društva hrvatskih lobista očito je iz toga zaključio da Tuđman nije imao državničkog formata.

Te su stvari, premda ih integracionisti ne mogu razumjeti, veličanstveno bjelodane. Taiku se ni u zatvoru, a kamoli izvan zatvora, ne može oduzeti bitna sloboda. A daytonska se zgoda prejasno ogleda u anegdoti o Diogenu i Aleksandru Velikomu. Diogen, utjelovljeno siromaštvo, veli anegdota, sunčao se pred bačvom u kojoj je stanovao. Naišao Aleksandar, osvajač svijeta. Ganula ga Diogenova bijeda, pa mu obećao učiniti što god zatraži.

Na to Diogen Aleksandru: "Skloni mi se sa sunca!" Tako i Tuđman Clintonu.

I što sada? Hrvatska, ona koja hoće biti svoja, moli Boga da se obistini najava Thomasa Hutchinsona. U toj Hrvatskoj Taika čeka njegova Penelopa. A nema dvojbe da će Čovik, bez obzira na priče svjetske služinčadi, sam odlučivati što će kada, gdje i kako činiti.

Benjamin Tolić, benjamin.tolić.javno.info

____________________________________________

Mnogi će i nakon povratka gosp. Zvonka Bušića u domovinu, i nadalje dvojiti oko karakterizacije ocjene akcije koju su izvršili gosp. Bušić i suradnici.

Je li u pitanju čin domoljublja ili svjesna odluka da se primjenom metoda terorizma postigne politički cilj, bez obzira na moguće posljedice .

Osobno mislim, da bez obzira na splet nepredviđenih okolnosti u vrijeme izvršenja akcije , gosp. Bušić je dobrovoljno i nadasve svjesno podnio ogromnu žrtvu u ime i za većinu Hrvata.

Dobrodošli , gosp. Bušiću u Domovinu, i neka Vam dragi Bog pruži utjehu i mir u duši!

Mislim da će Vam itekako biti potrebna. Jer od kada ste napustili domovinu, stanje se nije bitno
promijenilo na bolje , na žalost Vašu i osobno moju.

"Kuhari " se i nadalje svojski trude očuvati naslijeđeno u status quo stanju.

19 srpnja 2008

'Nemojmo dopustiti zabranu pjesme!'


Zagreb, -Skupina od osamdeset akademika, biskupa, sveučilišnih profesora, književnika, odvjetnika, umirovljenih generala, novinara, skladatelja, redatelja i glumaca uputilo je pismo hrvatskoj javnosti u povodu zabrane koncerta Marka Perkovića Thompsona.

'U Hrvatskoj je počelo zabranjivanje koncerata Marka Perkovića Thompsona. Prihvaćanje zabrane tih nastupa značilo bi dopustiti Hrvatsku u kojoj se ne smije pjevati', stoji na početku pisma, koje su dostavili prof. dr. Slobodan Lang i akademik Josip Pečarić s abecednim popisom potpisnika.


Podsjeća se kako hrvatski narod stoljećima iskazuje svoju radost, bol, vjeru i nadu pjesmom, a hrvatska glazba daje ljepotu našem životu i dostojanstvo našem narodu.


'Žele zabraniti naše snove i naše pjesme! Prošli smo bolna iskustva zabrane i suđenja javne riječi. Hrvatsko sjećanje je puno ponosa na one koji nisu prihvatili zabranu slobode misli, riječi, pisma i okupljanja. Nemojmo dopustiti zabranu pjesme!', navodi se u pismu i dodaje kako su već upozorili hrvatsku javnost da 'nastupi Marka Perkovića Thompsona pobuđuju plemenite osjećaje solidarnosti, a emocije bude optimizam koji iz ravnodušja i rezignacije podiže mnoštvo ljudi'.

Na kraju pisma navode kako s prijezirom gledaju na zabrane njegovih koncerata te pozivaju i cijelu Hrvatsku da ne prihvati i ne dopusti zabranu hrvatske pjesme - zabranom koncerata Marka Perkovića Thompsona.

1. Akademik Ivan Aralica
2. Dipl. Ing. Nenad N. Bach, skladatelj
3. Akademik Slaven Barišić
4. Prof. dr. sc. Borna Bebek
5. Prof. dr. sc. Ivan Biondić
6. Mons. dr. Mile Bogović, biskup
7. Josip Botteri Dini, akademski slikar, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Splitu
8. General Miljenko Crnjac
9. Joško Čelan, novinar i publicist
10. Mirko Čondić, pukovnik HV u m.
11. Prof. dr. sc. don Josip Čorić
12. Branko Čulo - dragovoljac i hodočasnik
13. General Ljubo Ćesić Rojs
14. Prof. dr. sc. fra Šimun Šito Ćorić, nacionalni koordinator Hrvatskih kat. misija u Švicarsloj
15. Akademik Žarko Dadić
16. Zlata Derossi, prof.
17. Julije Derossi, književnik
18. Admiral Davor Domazet Lošo
19. Prof. dr. sc. Andrej Dujella
20. Marko Dumančić, odvjetnik
21. Marko Duvnjak, profesor
22. Dr. Ivo Dužević, psihijatar-psihoterapeut
23. Zoran Galić, odvjetnik
24. Tomislav Grahovac, odvjetnik
25. Prof. dr. sc. Vinko Grubišić
26. Hrvoje Hitrec, književnik i predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća
27. Mons. Ante Ivas, biskup
28. Ilija Ivezić, glumac
29. Dr.sc. Borka Jadrijević, docentica
30. Akademik Dubravko Jelčić
31. Josip Jović, kolumnist i publicist
32. Ante Jurić, predsjednik Australian Croatian Association Melbourne
33. Prof. dr. sc. Ivan Karlić
34. Akademik Andrija Kaštelan
35. Prof. dr. sc. Vladimir Katović
36. Mate Knezović, odvjetnik
37. Prof. dr. sc. Ivan Kordić
38. Fra Ljubo Krasić, ravnatelj Hrvatskog Instituta, Chicago
39. General Marinko Krešić, predsjednik udruge Hrvatski generalski zbor
40. Vjekoslav Krsnik, novinar
41. Prof. dr. sc. Slobodan Lang
42. Prof. dr. sc. Branimir Lukšić
43. Prof. dr. sc. Mate Ljubičić
44. Ante Madunić, odvjetnik
45. Dr. sc. Ljubo Marangunić, sveučilišni profesor u m.
46. Ivica Marijačić, novinar, glavni urednik «Hrvatskog lista»
47. Prof. dr. sc. Matko Marušić
48. Prof. dr. Marko Matić
49. Mate Matić, odvjetnik
50. Akademik Slavko Matić
51. Mr. sc. Dražen Matijević, odvjetnik
52. Miroslav Međimorec, redatelj, publicist i umirovljeni diplomat
53. Miroslav Mikuljan, filmski redatelj
54. Tvrtko-Andrija Mursalo, diplomat u m.
55. Prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar
56. Željko Olujić, odvjetnik
57. Ivan Pandža - Hvidra Zagreb
58. prof. dr. sc. Mladen Parlov
59. Josip Pavičić, književnik i nakladnik
60. Prof. dr. sc. Davor Pavuna
61. Marija Peakić-Mikuljan, književnica
62. Akademik Josip Pečarić
63. Prof. dr. sc. Nedjeljko Perić
64. Mr. sc. Damir Pešorda, kolumnist i profesor
65. Nenad Piskač, književnik
66. Mr. sc. don Bernardo Pleše
67. Akademik Stanko Popović
68. Mons. dr. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački
69. Ivica Relković, publicist
70. Domagoj Rešetar, odvjetnik
71. Fra Nikola Mate Roščić
72. Božidar Ručević, dipl. inž.
73. Jakov Sedlar, redatelj
74. Draško Semren, odvjetnik
75. Prof. em. dr. sc. Ivo Soljačić
76. Petar Šale, odvjetnik
77. Branko Šerić, odvjetnik
78. Benjamin Tolić, filozof i publicist
79. Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
80. Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman
81. Prof. Vera Valčić Belić
82. Boris Vinčić, odvjetnik
83. Zlatko Vitez, glumac
84. Prof. dr. sc. Darko Žubrinić

18.07.2008., Hina

______________________________________________

E , moj narode !!!

Dokle će te biti slijepi pored zdravih očiju?

Hrvatski narod ima jedino uporište i jedinu snagu u moralnim načelima. Sve drugo je protiv nas.

(Ante Bruno Bušić)

18 srpnja 2008

LIJEPA NAŠA DOMOVINO !




Jedinstveni spomenik himni, postavljen je 24.11.1935.g. Okružen ruševinama Cesargrada i kapelom Majke Božje Risvičke, na ulasku u Općinu Kumrovec, na cesti Klanjec-Kumrovec, nalazi se spomenik hrvatskoj himni "Lijepa naša" u zaštićenom, značajnom krajoliku Zelenjaku, okruženom šumovitim padinama klanca rijeke Sutle. Spomenik su podigli povodom 100. obljetnice himne Braća Hrvatskog zmaja i to u čast njenom autoru Antunu Mihanoviću.
Kameni obelisk visok je 13,2 metra izrađen prema nacrtu kipara Rudolfa Ivankovića.
U njega je uzidana spomen-ploča s prvim stihovima himne i reljefni lik samog Mihanovića .

Himna (grč. pjesma, hvalospjev ) je pjesma koja izražava odanost, lojalnost, kao i privrženost i štovanje. Riječ je obično o domoljubnoj pjesmi koja veliča povijest, tradicije i napore dotičnoga naroda. Može biti službeno priznata kao državna himna ili općeprihvaćena u narodu kao svečana pjesma. Pjeva se ili svira u svečanim ili zvaničnim prilikama.

Antun Mihanović (Zagreb, 10. lipnja 1796. - Novi dvori kraj Klanjca, 14. studenog 1861.) hrvatski književnik , neprolaznu slavu stekao je pjesmom "Horvatska domovina" koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatska himna. Pjesma je prvi put objavljena 1835. u desetom broju Gajeve "Danice". "Horvatsku domovinu" ili prema prvom stihu "Lijepu našu" uglazbio je Vinkovčanin Josip Runjanin, a prvi put javno je izvedena 1861. Prvi put je pjevana kao hrvatska himna pod naslovom "Lijepa naša" prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1891. godine. "Lijepu našu " pjevao je hrvatski Sabor 29. listopada 1918. kada je Hrvatska stekla (kratkotrajnu) neovisnost. Bila je i himna Nezavisne Države Hrvatske i Socijalističke Republike Hrvatske. Pjevala se i za vrijeme 2. svjetskog rata. Poslije rata nije ugušena, nego se u svečanim prilikama svirala odmah nakon jugoslavenske himne.

Izvorni tekst pjesme "Horvatska domovina" glasi :

Lěpa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave dědovino,
Da bi vazda čestna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!


Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga persa, blage noći,
Toplo lěto, toplo dělo,
Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; -
To je naša domovina!

Ženju serpi, mašu kose,
Děd se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:

Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje; -
Evo t' naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pěsme glasno brěg odbija,
Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,
I na berdu, i v dolini,
Plešu mladji sve okolo; -
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li, Unu skriva?
Ni l' to našiu jauk turobni?
Tko li moleć smert naziva?
Il' slobodni, il' su robni?

»Rat je, bratjo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!«

Buči bura, magla projde, -
Puca zora, tmina běži, -
Tuga mine, radost dojde, -
Zdravo slobost, - dušman leži!

Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše kervcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci
Nit' ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, světu reci:
Da svog' doma Horvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo serdce bije!


Za himnu su uzeta prva i druga, te posljednja i pretposljednja kitica. Postoji i prijevod na ruski, koji je napravio Maksim Gorki. Runjanin je uglazbio samo dvije kitice Mihanovićeve pjesme, pa je popijevka zapravo dvodijelna pjesma sa 16 taktova (a a1 b a1). Običaj je da se pjevaju samo četiri kitice: prva i druga, te pretposljednja i posljednja od orginala.

Današnji tekst himne nije posve isti kao Mihanovićev original . Današnji tekst glasi:

Lijepa naša domovino

"Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Teci Dravo, Savo teci,
Nit' ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!"

Prvi put u povijesti je službeno proglašena državnom himnom u prvom ustavnom amandmanu (točka 4.) dana 29. veljače 1972. godine. U točki je pisalo da je "Himna Socijalističke Republike Hrvatske (...) Lijepa naša domovino", što je uneseno u Ustav SR Hrvatske 1974. godine. Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine navodi da "Lijepa naša domovino" ima status i funkciju hrvatske državne himne, a Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske navodi njezin službeni tekst i notni zapis, koji su time postali obavezni.

_______________________________________

Prenosim prilog od gosp. Mile Prpa objavljen 28.05.2007. god. na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, u kojem nam je opisao svu draž i čarobnu ljepotu Lijepe naše Domovine.

_______________________________________

Ljepota HRVATSKE
SNAGA I LJEPOTA PJESME LIJEPA NAŠA DOMOVINO
____

U čemu leži snaga i ljepota hrvatske himne - pjesme LIJEPA NAŠA DOMOVINO?!
Da bismo to lakše shvatili, pomoći će nam njeni stihovi i to svaki pojedinačno:

***

Lijepa naša domovino!
- Lijepa si zbog Mljeta i Kornatskog otočja! Lijepa si i zbog Plitvičkih jezera, zbog Risnjaka i Papuka. Lijepa si zbog rijeka Krke i Cetine, zbog predivne Paklenice! Lijepa si zbog Velebita i njegovog endemskog bilja. Lijepa si zbog otoka Brača, Hvara, Cresa i Paga. Zbog planina Učke i Ćićarije! I zagorski bregi ljepotu tvoju tkaju, i zeleno žito slavonskih ravnica. O, Baranjo, lijepa li si! Lijepa si i zbog starih gradova; Dubrovnika i Korčule, zbog Griča i Kaptola. Zbog Splita, Velog Lošinja, Huma i Pazina, zbog Varaždina i Motovuna. Lijepa si zbog kristalno plavog Jadrana, i njegovih tisuću otoka razasutih poput biserja. Zbog svoga stijenja i kamenja, hrastovih šuma, vinograda i maslinika! Zbog mirisa dunja i sladora svojih smokava. Zbog ružmarina, lavande i kadulje, miomirisa smilja i bosilja. Lijepa si, jer si lijepa kao Splićanka, Zagrepčanka, Varaždinka, Slavonka, Konavoka ili Puljanka. Lijepa si zbog đakovačkog veza i paške čipke. Doista si lijepa i zbog svojih srna u gori, prepelica u polju i orlova što visoko lete - jer naša si draga domovina!

Oj junačka zemljo mila!
- Zemlja si junačkih sinova, svojih sokolova, poput; kneza Domagoja, kralja Petra Svačića, bana Petra Berislavića i Emerika Derenčina, branitelja utvrde Gvozdansko. Zbog hrabrog Nikole Šubića Zrinskog, Mile Gojslavice, Petra Zrinskog i Krste Frankopana, Matije Gupca i Seljačke bune, bana Josipa Jelačića, Eugena Kvaternika...! Junačka si i zbog svojih uskoka i hajduka, domobrana i bojovnika, zbog svoga Franje i generala Ante, Bljeska i Oluje. Hrabra si, zemljo mila, i zbog znanih i neznanih junaka! Srčana si i zbog vukovarske majke Kate i njena četiri poginula sina, i otprije četiri pogubljena brata. Junačka si zbog snage njenog majčinskog srca i srdaca bezbroj drugih majki i udovica poginulih branitelja i ubijenih domoljuba!

Stare slave djedovino!
- Tisuću godina sanjali smo da bismo - dosanjali tvoju staru slavu, slavu naših djedova; kneza Ljudevita Posavskog, Višeslava i Trpimira, slavnog Branimira, kralja Tomislava i Petra Krešimira IV., dobre kraljice Jelene, kralja Zvonimira i Petra Svačića, našeg Marka Marulića, Ivana Gundulića, majstora Radovana, Jurja Dalmatinca i Ivana Meštrovića, Ruđera Boškovića i Nikole Tesle, i brojnih drugih slavnih pradjedova, tvojih sinova.

Da bi vazda sretna bila!
- Da bi vazda, što znači zauvijek - sretna bila. I davala nam mira, hljeba, bivala nam nova nada, vodile te zvijezde neba, nek' te prati duga sreća, duga sreća - mir naroda svijeta, i da nam živiš tisuće ljeta! Tvoja sreća je samo sreća tvojih ljudi, tvojih sinova i kćeri, tvoga sadašnjeg i budućeg puka. Bila vazda sretna tako da tvoj narod živi u slobodi, miru, pravdi i međusobnoj ljubavi.

Mila kano si nam slavna!
- Ponosni smo slavom tvoje Poljičke i Dubrovačke Republike, Krešimirovim gradom, starim Skradinom, Petrovom gorom, Krbavskim poljem i gradom Siskom. Slavom grada Sinja i njegovih alkara, herojstvom tvoga grada Vukovara. Pulskom arenom i njenom hrvatskom kravatom, korčulanskom moreškom, šibenskom, trogirskom i đakovačkom katedralom, Dioklecijanovom palačom, Ninom i zadarskim sv. Donatom, starim Zagrebom i Varaždinom, Trakošćanom, utvrdama Klisa, Knina i Osijeka. Kâmnim Stonom, starorimskom Salonom i pretpovijesnim Vučedolom.

Mila si nam ti jedina!
- Imamo samo tebe i ti imaš samo nas! Zato te volimo kao jedinu majku, kao svako dijete, koje, od svih majki na svijetu - voli samo svoju majku! Ako te izgubimo, postali bismo siročad i više nikad ne bismo imali svoje jedine majke. Zato, za tebe, jer ti si naša - "lijepa, draga i slatka sloboda," dali bismo - "sva srebra, sva zlata, sve ljudske živote, jer ne mogu biti plata tvoje čiste ljepote." (I.G.)

Mila kuda si nam ravna,
- Volimo tvoje slavonske ravnice, baranjska i srijemska polja, tvoje Ravne kotare. Mile su nam istarske ravni, cvjetne doline Banovine, Like i Korduna. Svuda si nam draga gdje god si ravna poput Sinjskog i Petrova polja.

Mila kuda si planina.
- Mila si nam i na čukama, vrletima i klisurama čudesnog Velebita, draga si nam i na vrhovima Dinare i Svilaje! Na pašnjacima Mosora, Biokova, Ravne gore, Kapele i Plješivice, na rosnim stazama Medvednice, na zelenim zagorskim i podravskim bregima. Mila si nam i u boricima i hrastovim šumarcima naše Promine!

Teci Savo, Dravo teci,
- Neka teku tvoje vode, neka teku tvoje rijeke; Sava, Drava, Mura, Kupa, Zrmanja, Krka, Cetina, Neretva…! Neka teku kristalno bistre i čiste od izvora do utoka, sve do svoga smiraja u volumenima vôda Crnoga i Jadranskoga mora.

Nit' ti Dunav silu gubi!
- Dunave, rijeko, zadrži silu svojih vôda i nikada je ne gubi. Preneseno kazano - kao narod ne rasipajmo svoje snage, čuvajmo svoja narodna dobra. Čuvajmo slobodu, ljepotu i bogatstva domovine, svoju spomeničku kulturu i povijesne tekovine. Čuvajmo čistoću rijeka i jezera, i kristalnu bistrinu našeg Jadrana, svoju floru i faunu. Čuvajmo umjetnička i znanstvena dostignuća, i posebno ljepotu svog materinjeg jezika! Čuvajmo i sami sebe, svakog čovjeka, svakog pojedinca, svako svoje dijete - zadržimo i umnožimo snagu svoga življenja. Cijenimo rad, stvaralaštvo, poštujmo svakog marbenika i njegov trud, spomenimo se svojih neimara i zaslužnika! Ne gubimo snagu na međusobna trvenja i sukobe. Izbacimo zlobu iz naših srdaca. Skupljajmo snagu, poput rijeke Dunava kad odasvud prema njegovom koritu hrle snažne bujice poslije dugotrajnog i obilnog pljuska. Doista, ni kao narod ni kao pojedinci, ne gubimo postojeću, već stječimo, poput naše Janice, novu i novu snagu!

Sinje more svijetu reci
- Naš divni plavi Jadrane, i sva mora, i svi oceani koji okružujete kontinente i narode, kažite cijelome svijetu: - Da svoj narod Hrvat ljubi!

Da svoj narod Hrvat ljubi.
- Kažite drugim narodima, recite svima da smo narod dostojan njihove ljubavi. Mi smo mali i ponosan narod, ali smo i narod velikih sinova, velikih ljudi. Miroljubiv smo narod, i narod smo dobre volje, i još nikada u svojoj povijesti nismo napali državu drugog naroda, niti ikada išli pod svojim barjakom u osvajanje tuđeg prostora. Upravo onako kako smo obećali papi Ivanu VIII. čijim je pismom našem knezu Branimiru 879. g. prvi puta međunarodno priznata naša domovina, i država Hrvata. Ali i … da svoj narod Hrvat ljubi! Da svaki Hrvat kao pojedinac voli svoj narod kao cjelinu. Da je svaki pojedinac za svoj narod spreman žrtvovati se, ako treba dati i svoj vlastiti život. Zar to nismo nebrojeno puta dokazali, kroz dugih trinaest stoljeća … - od stoljeća sedmog preko …, Krbavskog polja, Sigeta, pa sve do Vukovara?

Dok mu njive sunce grije,
- Isto tako, dok sunce bude bacalo svoje svjetlosne i toplotne zrake na naše njive, proplanke i pašnjake, dok bude obasjavalo planinske vrhove, i izlazilo na istoku i zalazilo na zapadu naše domovine.

Dok mu hrašće bura vije.
- Voljeti ćemo i ljubiti svoj narod i za njega se žrtvovati, dok god bura bude puhala kroz krošnje naših hrastika, a to znači dok bude hrašća i dok bude bure. A hrašća i bure biti će dok bude života na zemlji. To znači da ćemo voljeti svoj narod i činiti tako da ga i cijeli svijet zavoli - za vječnost! Doista!

Dok mu mrtve grobak krije,
- Voljeti ćemo svoj narod tako da poštujemo i svoje mrtve, čuvajući njihove grobove i uspomene na njih. Naša je povijest mučenička, patnička i zemlja nam je posuta bezbrojnim kosturnicama naših stradalnika. Brzo se suši stablo čije se korijenje ne čuva, a mi poštujući mrtve čuvamo i svoje korijenje, korijenje cijelog naroda, da bismo na njemu mogli graditi svoju budućnost.

Dok mu živo srce bije.
- Jer mi nismo okrenuti prošlosti, već budućnosti, i zato u nama - živo srce bije! Mi želimo, i svuda podržavamo život! Priznajemo život i drugima, pa i našim neprijateljima, poštujemo svakog čovjeka, svako biće i svaku biljku. Jer sav život ima jedan jedini i zajednički Izvor - i tom Izvoru se klanjamo i molimo puninom svoje duše - dok u nama živo srce bije! A biti će u nama dok bude sjala - nad Hrvatskom duga sjajna!

***

Da li vam je sada jasno zašto je naša himna jedna od najljepših, ako ne i najljepša himna na svijetu, poput lijepe, ako ne i najljepše zemlje na svijetu - naše drage domovine Hrvatske?! Doista!

Zagreb, 31. prosinca 2005.
Autor Mile Prpa

05 srpnja 2008

DA SE NE ZABORAVI !



IN MEMORIAM -1965 . - 2007.

pukovnik Marko Babić

ŽIVIO , RATOVAO I UMRO ZA HRVATSKU !


"Dovedite mi te ustaše i crnokošuljaše da vidim tko su ti ljudi koji su držali Vukovar mjesecima i sprečavali naše prodore, gdje je njihovo naoružanje i kakvo je? " bjesnio je sredinom studenog 1991. g. jedan pukovnik iz sastava Novosadskog korpusa koji je među prvima okupirao Vukovar. Kad je vidio branitelje Vukovara s Trpinjske ceste i Mitnice više obučene više u civilnu nego vojnu odjeću , s puškama M-48 , tzv. tandžarama , okrenuo se svojim vojnicima i među ostalim im rekao : " I vi ste mi neka vojska. vi ste p...., pogledajte ove jadnike kako izgledaju, ali sam siguran da imam takve vojnike kao što su oni, do Zagreba bih došao za tri dana. "


Priča je posve istinita , ali dosad nepoznata u hrvatskoj javnosti . Nakon pogibije general-bojnika Blage Zadre, Marko Babić preuzeo je zapovijedanje obrane Borova naselja. Marko Babić je poznat i po tome što je u toku obrane na Trpinjskoj cesti uništio najviše neprijateljskih tenkova - 14. Babić je inače rođen u Vukovaru 1965. godine. Nakon nekoliko godina provedenih na privremenom radu u Švicarskoj u travnju 1991. godine vraća se u Vukovar i priključuje vukovarskim braniteljima.

Njegovi suradnici tvrde da je Marko bio neustrašivi ratnik i jedan od najvećih ratnika i domoljuba u stoljetnoj hrvatskoj povijesti te da hrabrijeg i ponosnijeg čovjeka nisu vidjeli.

Pukovnik Marko Babić odbio je predsjedničku mirovinu jer je želio živjeti i raditi kao i svi ostali. Uvijek je isticao da je ponosan što je njegova generacija i on sudjelovala u ostvarenju vječitog sna, stvaranju demokratske Hrvatske države. Posljednje vrijeme radio je kao producent na snimanju dokumentarne serije Heroji Vukovara koja sada ostaje kao spomenik njemu i ljudima koji su s njime ratovali te Hrvatima kao izvor o istine o herojstvu i veličini vukovarske bitke.

Pukovnik Babić aktivno je skrbio za hrvatske branitelje i njihove obitelji kao član Savjeta za branitelje iz Domovinskog rata osnovanog pri Ministarstvu.

___________________________________

Počivaj u miru Božjem!

Rika topova i zvijeri , umuknula je NEPOVRATNO.

VJEČNA TI HVALA I SLAVA !