Nema ljepšega od bistrenja tuđih očiju

Zapah ustajalog zraka s jasnim notama vlažne plijesni, ljudskoga  daha, znoja i urina, mrak iza netom otključanih vrata podruma neke kuće u Prozoru, siječnja `94., mrak na koji je teško oči sviknuti… Siluete, obrisi, lagano komešanje – sve se sljubilo u nedefiniranu, no gotovo opipljivu napetost, iščekivanje. Obostrano.

I nas dvojice koji smo, iz svjetla, zaronili u mrak, i silueta, zapravo ljudi, koje je iznenadno svjetlo, kad su ga refleksno pogledali,  doslovno ubolo u oči pa su, pognutih glava žmirkali. Meni su se činili sve sitnijima, a i sam sebi djelovao sam sve manjim. Manjim, manjim… najradije bih se bio posve smanjio, do iščeznuća. Da me nema.

Nakon akomodacije očiju, lica postadoše jasnijima i, osjećajući to, zatvorenici, Muslimani koje je, tko zna čijom zapoviješću i tko zna zbog kojih razloga, uhitio, možda i zarobio, te ovdje zatvorio HVO, još više pognuše glave.

-Ti! Da, ti. I ti! Kao da htjedoše ustuknuti, no, onako zbijeni, njih nekoliko desetaka u podrumčiću od jedva toliko kvadrata, jedva su uspjeli na mjestu zatapkati.

- Kako se zoveš? - oštro će jedan od stražara.

- Pa, Božo, znaš kako se zovem – odrasli smo skupa, komšije smo, bili smo i…

- Prekini! - oštar uzvik sasječe mrak popola i on, kao da se iz najmračnijih kutova naglo slio u nastali usjek, pa postade još tamnije. - Vas dvojica, za mnom! I bez riječi! - dodao je glasom u kojem se osjetila nelagoda, stid, što li.

Božo prema stoliću ukraj vrata, oni za njim. Sagnuo se Božo, uzeo neki notes, penkalu… Čini se, nešto ih potiho pita, a oni još tiše odgovaraju. Zapisuje.

-Evo, gospodo! - okrenuo se prema meni i Marku, 'Sokolovima' iz Slavonije - Potpišite!

Ne sjećam se koji od nas dvojice, valjda ja, jer imao sam neki 'čvarak' na odori, a Marko je bio tek vozač, potpišem se na revers. Od ovog trenutka, pomislih, sudbina ove dvojice nesretnika u mojim je rukama.

Krenuo sam van, Marko će im - Ajte, što čekate, za zapovjednikom!

Oni iza mene, nevoljko, Marko za njima, požuruje ih:  - Do kamiončića! - i pokazuje rukom, a cijev 'srpkinje' usmjerio prema njima. Da zapuca, pokosio bi i njih i mene. Valjda neće morati, mislim.

Došli smo do vozila, Marko sjeda za upravljač, njih dvojicu stisnuo do Marka, u sredinu, a ja uz desna vrata. Krećemo u pravcu sjevera. Kulu begova Kopčića ostavljamo desno, iza nas. Izlazimo iz Prozora. Pred nama, u daljini bijeli se vrh Makljen. Desno od njega, iako sigurno i ona pod snijegom, crni se Raduša… Uspinjemo se. Ispod nas ostaje Prozor, gledam, sve nejasniji, a kontrast suncem obasjanog  Ramskog jezera, koje se plavi blještavo, blještavije i od snijega na planinama koje ga okružuju, stvara privid nadrealnoga, nestvarnoga. Pogled na Donju Ramu, zimi, ostao mi je najljepša slika iz cijeloga rata. Kakvi pozdravi iz Švicarske na razglednicama njenih glacijalnih jezera,  Bodenskog,  Nešatelskog, Ciriškog, Luganskog, Velikoga..!

Iz unutrašnjeg ushita prenu me onaj osjećaj kao kad shvatite da vas netko, sa strane, forsira pogledom. Preko Hamdije i Arifa, tako su se, naime ova dvojica skutrenih ljudi pognutih glava, zvali – zjenicom u zjenicu, susretoh se sa Markovim pogledom. Upitnik u njegovim očima. Mimika… Ne pomaže. Ne razumijem što hoće pitati, reći… Tek kada je desnu maknuo s volana, i njome pokazao na ovu dvojicu, pa onda pantomimičarski pojasnio… shvatio sam.

- Zaustavi! - rekoh.

- Na onom ravnijem dijelu ću - veli on i pokazuje rukom nekih stotinjak dvjesto metara naprijed. Usporio je vozilo. Stao.

Otvaram vrata, izlazim van i, gestikulirajući, govorim Hamdiji i Arifu: - Možete van. Možete kud god hoćete. Slobodni ste!

Pogledaše me s nevjericom koja u trenu, u očima, ustupi mjesto strahu.

- Idite svojim kućama. Idite kamo hoćete… - nastavljam, a oni se još više skutriše, ukočiše. Čini mi se, iako onako sitne, ni dizalica ih ne bi digla. Nasmijah se. Shvatio sam ih – boje se kako je to samo jeftin i poznat 'štos'. Ono, mi ih puštamo, a oni kad odmaknu desetak koraka, pucamo, ubijemo ih i kasnije, nadređenima, kažemo – bježali su, nije bilo druge!

- Ma ne! Ne bojte se, nećemo pucati! - velim ja njima, a Marko će:  - I moj stari je bio u Zasavici, kod Šamca. Četnici ga pokupili i zatvorili. I tamo je bilo dobrih ljudi. Valjali su neki mojem ocu, pa da dobro dobrim vratim…

- Zadnja prilika – hoćete, nećete, vaša stvar… - Vidim, neće, boje se, tako su odlučili.

Uđem i nastavljamo. Uspinjemo se oštrim zavojima do spomenika. Kamena, monumentalna Titova šaka, koju je 1978. godine napravio Boško Kućanski, na planinskom prijevoju između Prozora i Uskoplja, podsjeća na legendarnu partizansku bitku za ranjenike i Titovo rezolutno: "Prozor noćas mora pasti".  Ne predaleko, u raduškim šumama, zapadno od spomenika, očito, jedan od brojnih okršaja pripadnika HVO i muslimanskih snaga u pokušajima ovladavanja važnom komunikacijom M-16-2 Prozor - Uskoplje.

Još na glavnoj cesti, pokušavamo razgovarati s Hamdijom i Arifom. Pitamo za obitelji, iz kojeg su mjesta, kad i gdje su zarobljeni, kako im je u zatvoru….

Arif je iz Prozora. Neoženjen. Kaže, mislio je, ima se vremena… a ono zaratilo… nikom nije do ženidbe. Vrijeme krenulo brzo, pa zastalo i stoji…. Sad da je samo preživjeti. Čuo je, kaže da mu je brat poginuo.  - Bio u vojsci - veli, - šta ćeš, sudbina! -   Njega pokupilo iz stana kad su Hrvati zauzimali Prozor, oružja nije imao, a povlačit se nije mogao jer je bio boležljiv. - Neću lagati, nije dobro, nema zraka, vlaga, slabo se jede, mrak… - otvorio se Arif, pa polako, ispod glasa nabraja.

Marko zaustio pitanje pa mislim – prekinut će nastalu nelagodu, a on, svrnuvši pogled prema Hamdiji, k´o iz topa će: - A ti? Ni ti nisi bio nigdje!? - Srećom, nasmijao se, pa je i njima i meni bilo lakše. Hamdiji osobito.

- Ma jesam. Stražario sam na punktu, ako se to računa. Nisam ja odavde. Iz Podgorana sam, Mostara može se reći. Zateklo me ovdje u prolazu. Vozio robu iz firme za Bugojno. Mene na punkt, a što je s robom i s kamionom, ne znam - alal im, nisu od mene oteli. Jednog jutra, nako, bezveze, zarobilo me…  Samo nek´ smo svi živi i zdravi. Proće sve.

- Oženjen? - netko od nas dvojice priupita.

- Jesam, dvije kćeri i sina imam. Djeca. Sa ženom su kod njenog amidže u Hrvatskoj. Hvala Allahu. Njima je dobro…

Marko uspori, skreće lijevo s glavne ceste. Ni prije, ni sada ova dvojica ne pitaju ni kuda ni kamo. Samo se stisnuše jače jedan uz drugoga, a oči ispod pognutih čela, pogledavaju lijevo, desno, naprijed…

- Ne bojte se -  Marko će - malo ćete napraviti nekoga posla, pa ćemo vas, dok završite, vratiti natrag.

Još dva tri kilometra, lošije, planinske ceste, i ulazimo u selo. 

Na bijeloj pozadini snijega, uz cestu, pored kuća ističu se vojna i civilna vozila, a tek kojih desetak dvadeset metara dalje, kao u neredu, oruđa, topovi i VBR-ovi. Još dalje tri tenka. Naši, naravno.

Skrenusmo i s ove ceste, opet lijevo, par stotina metara i zaustavljamo se pred jednom većom kućom. Mislim kako je netko rekao da je do rata bila škola. Ispred, pod nadstrešnicom jedan vojnik, samo u neharno zakopčanoj košulji, hlačama, na nogama papuče, gologlav, nekom kremom, lojem, vazelinom, čime li, maže čizme. Malo ustranu, pored objekta, stražar. Obučen kako i priliči. Vremenu i zadaći koju ima. Samo je kimnuo glavom na pozdrav i okrenuo utabanom stazicom u drugom smjeru.

- Evo, ovo vam je posao - govorim pokazujući rukom na veliku hrpu drva. Zapravo su to bili veliki, motornom pilom izrezani otpilci pretežito bukovih trupaca debljine pedesetak i više centimetara. Brat bratu petnaestak metara drva. Pitaju za sjekire.

- A, ne! - kaže Marko – Prvo ćete doručkovati, popiti kavu. Polako, posla ima, ali nije žurba. Koliko stignete nacijepat ćete vi, a kad ponestane opet ćemo nekoga uzeti.

Iz objekta dopire žamor, uzvici. Netko je tropa u kartama. Hamdija i Arif zastaju. - Ma ulazite, što čekate!? - pitam, štoviše, gurkam ih i požurujem. - Ni ja nisam kavu popio.

Ulazimo u veću prostoriju, svi, ili skoro svi unutra na tren zastali, bacili pogled na nas, i nastavili gdje su stali. Netko jede, netko pije kavu, dvije grupe kartaju, jedna igra jamb. Netko, kao tek reda radi, promrmlja – Stigli ste… - ili nešto slično tomu.

- Jaja? Riblju konzervu? Sira? - pitam i nudim ono što imamo, a znam, neću izazvati nelagodu. Ipak, muslimani su to, i ne jedu sve što i kršćani.

- Može štogod ima! - kaže Hamdija - Nije vakat za biranje.

 Malo me je iznenadio, pa zbunjeno, s nelagodom kažem: - Ma ima i mesa, kobasica, mesnate slanine, narezaka, salame… ali ne nudim, znate, zbog vjere…

- Onda – bujrum u kuhinju - kaže Marko - pa birajte i jedite što hoćete. U manjerkama imate bijelu kavu i čaj, pa tko što želi. Pravu ćete poslije doručka.

Najeli se Arif i Hamdija, vidim, i kažem da priđu za naš stol. Crna kava je u lončiću. Donosim im šalice, nalijevam.

- Šećer vam je tu, pa si sami sladite po ćeifu! - velim i nudim cigaretama.

- Uh, otkad nisam zapalio! - Arif će, uzimajući cigaretu. Slično i Hamdija. Ustaje Marko i s police uzima par kutija, pa svakome od njih daje po dvije tri kutije.

- Uzmite, nek` imate. Evo vam i upaljač.

Zahvaljuju. Vidim požuruju jedan drugoga s kavom. Osjećaju se dužni. Išli bi raditi. A i svježeg zraka se uželjeli. Popili oni kavu, dohvatili se sjekira i udri – nevjerojatno kako se smanjuje hrpa krupnih i povećava hrpa iscijepanih drva! Marko ostaje s njima. Nemaju kud odavde, nije da ih čuva, već dosadno mu pa misli, možda još koju s njima progovori a da ih ne zanovijeta.

Oko jedan stiže ručak. Dovezli logističari. Marko, Arif i Hamdija ulaze i sjedaju za stol s nama ostalima. Ručali, popili netko vodu, netko pivo, netko kolu… a Arif i Hamdija krenuli van. Nastavili bi cijepati.

- Napravili su posla što nisam mislio da se može za tri dana - Mako će - a rano smrkava, zima je, bolje da ih odvezemo natrag i zadana se vratimo.

Pametno, mislim ja i velim - Popijete si još štogod, zapalite ako hoćete i za petnaestak minuta krećemo!

I krenuli mi. Prije toga natrpali im vrećice konzervama, sokovima, cigaretama – neka si ponesu. Ne smiju, kažu, ništa. Cigarete mogu ponijeti, ali čuvari ne daju unijeti nikakvu hranu, konzerve pogotovo. Tvrde su. Mogle bi, valjda misle,  poslužiti kao oružje. Ostavljamo im samo cigarete. Krećemo prema Prozoru. Izbili na glavnu cestu.

- Momci, jeste se umorili? - pita Marko.

- Ma jok! Ni slučajno. Drva su sirova, ravna, nema kvrga, a sjekire dobre.

Prošli smo zavoje na Makljenu. Dolje niže sumaglica. Po cesti ugaženi snijeg, sledio se, cakli se. Ne brinem se previše. Marko je profesionalac. Lanci su na kotačima. Pred samim smo Prozorom. Usporava…

- A da vam sad stanemo, pa da idete? - pita njih dvojicu - Lako ćemo opravdati – kad odete, ja ću kamiončićem malo u neku stijenu; reći ćemo da smo skliznuli s ceste, morali gurati, a vi utekli; neće biti problema.

Ipak ne bi, kažu. Samo, sada gledaju ravno u oči, bez imalo straha prema nam. - Nemamo kuda. Ne bi daleko stigli. Planina je, snijeg, ne znamo gdje je tko - kao da se pravdaju.

- Nego – ako budete opet trebali pomoć, nemojte uzimati druge. Nas dvojicu tražite! Danas smo bili s ljudima ljudi… - kaže Arif, a Hamdija doda:  - Valjda će i ovo skoro prestat, pa da može svako svome, svojoj kući…

Stigli pred zatvor. Stražar nam ide ususret. Smije se i kaže:  - Ja mislio vi se vraćate po drugu dvojicu! A opet – dugo vas nema, pa sam bio pomislio da nije negdje zapelo.

- Dobri su to momci - kaže mu Marko - pripazi na njih.

Začuđeno nas gleda, otvara vrata podruma… Arif i Hamdija ulaze. Osvrću se prema nama. Marko i ja krenuli prema vozilu.

I mi se osvrnusmo.

Časno izgubljena

Posavina - ni prodana, ni predana...

Bosanska Posavina, uz Vukovar, druga je najkontroverznija točka Domovinskog rata jer - priče oko dogovora, prodaje, izdaje, namještanja, izraženije su nego na bilo kojem drugom mjestu. Kao izravni sudionik obrane Posavine, i sam, danas, imam pomiješane osjećaje i pitanja na koja nemam odgovor. Sa zanimanjem sam pratio izlaganje povjesničara Maria Tomasa i ostalih sudionika tribine HSP AS - ipak, odlučio sam ne pisati vijest o tribini, nego kroz kolumnu iznijeti vlastita razmišljanja i stavove.

I nakon javne tribine „Pad Posavine 1992.", održane jučer u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod, organizator koje je stranka HSP Ante Starčević, a na kojoj je Mario Tomas, mladi povjesničar suvremene povijesti, prezentirao stanje vojnopolitičke situacije u Bosanskoj Posavini, i njenom okruženju, početkom rata, razvoj situacije i daljnja događanja jasno je: očito, nema dvojbe ni među povjesničarima ni među vojnim analitičarima okočinjenica sadržanim u izvornim dokumentima i rekonstrukcijama temeljenim na kazivanjima autentičnih svjedoka. Zapravo, ostaje otvoreno pitanje može li se analizom samo vojnih aspekata doći do istine ili će se uvijek tražiti neka skrivena istina o Posavini u kojoj smo izgubili dvije tisuće Hrvata, pet tisuća ih je ranjeno, a svi preživjeli morali su u progonstvo u Hrvatsku i širom svijeta.

Ostaje otvoreno pitanje može li se analizom samo vojnih aspekata doći do istine, ili će se uvijek tražiti neka skrivena istina o Posavini

Mario Tomas o padu Posavine

Iz Tomasova predavanja, ali i izlaganja ostalih sudionika, moglo bi se donijeti nekoliko glavnih zaključaka:
Prvo, kad govorimo o Bosanskoj Posavini prije izbijanja ratnih sukoba, ne možemo isključivo govoriti samo o hrvatskoj Posavini jer, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u tim općinama Hrvati su bili samo relativna većina, a u nekima čak ni to.
Drugo, i to je općepoznato, na području Bosanske Posavine, u trenutku srpskog protuudara, sučelile su se dvije nerazmjerne snage u kojima je omjer bio jedan naprema deset u ljudstvu na štetu HVO i HV. Slično je bilo i s omjerom raspoložive ratne tehnike, oružje, ubojnih sredstva. Nedostatna opskrba, osobito od sredine lipnja pa, sve izraženije, do samog pada Bosanskog Broda, važan je negativan čimbenik koji je utjecao i na borbeni moral, ali i na mogućnost borbenog djelovanja.
Treće, Hrvatske snage nisu djelovale formacijski, već preko, u cjelinu neuvezanih, dragovoljački taktičkih i borbenih grupa.
Četvrto, na stanje bojišnice, unatoč, ukupno gledano, herojskom otporu, negativan utjecaj imao je važan čimbenik - nedovoljna organiziranost i loša stega pojedinaca i manjih ili većih skupina u brigadama HVO-a, ali, još i više, u brigadama Hrvatske vojske, osobito onima koje su u zonu odgovornosti Operativne grupe Istočna Posavina došle s šireg područja Hrvatske.
Peto, Hrvatska i Slavonski Brod za obranu Bosanske Posavine, dali su što su u tom trenutku, obzirom na dužinu dodirne crte s neprijateljem i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, realno mogli dati (pukovnik Josip Kecerin).

Sporazum Boban Karadžić nikada nije zaživio jer su, svega par dana nakon potpisivanja, nastavljene borbe na svim bojišnicama i Posavine i Srednje Bosne i u dolini Neretve od Mostara do Stoca.

Sporazum Boban - Karadžić

Šesto, kontroverzni Sporazum Mate Boban – Radovan Karadžić,potpisan u Grazu, Austrija, šestog svibnja, koji teoretičari što zagovaraju političku i moralnu odgovornost hrvatskog čelništva za, po nekima „izdaju", po drugima „prodaju" po trećima „predaju" Bosanske Posavine, nije imao utjecaja na stanje u Bosanskoj Posavini neposredno nakon potpisivanje istoga, kao ni u kasnijem razvoju događaja. Ovaj sporazum jedan je od niza mirovnih sporazuma u povijesti ratovanja, a trebao je voditi razgraničenju Hrvata i Srba u BiH, kako bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH. Sporazum nikada nije zaživio jer su svega par dana nakon potpisivanja nastavljene borbe na svim bojišnicama i Posavine i Srednje Bosne i u dolini Neretve od Mostara do Stoca.
Sedmo, nitko ne može osporiti herojstvo pripadnika 101. brigade HVO u cjelini, 108. brigade ZNG, 3. bojne 3. gardijske brigade i pripadnika Taktičke grupe 111. riječke brigade koji su, od početka do kraja, uz velike gubitke i žrtve, vodili i časno izgubili bitku koju, realno, u takvoj vojnoj i političkoj konstalaciji, nisu mogli ni dobiti (Tomas, Ivo Mijić). Nitko ne može umanjiti žrtvu osamnaest poginulih pripadnika 105. bjelovarske brigade koja je u borbama bila velika pomoć braniteljima u Posavini.

Tuđman se nije dao navući na jednu bitku

I nakon ove tribine ostajem kod svoje ranije osobne procjene, a ona je samo slaganje s mnogima koji tako misle, da se Posavina tehnički mogla braniti još par tjedana, možda i mjeseci pa čak i cijelu godinu. Možda jest, ali Hrvatska vojska bi tu iskrvarila toliko da bi se teško ikada oporavila i teško da bi se za to itko mogao opravdati.
Tuđman, zapravo, ni u ovom slučaju, ni kasnije (Krajem 1992. general Anton Tus predlagao je, uz sporazum s bošnjačko-muslimanskim vodstvom, pokretanje vojne operacije protiv srpskih postrojbi u Bosanskoj Posavini i zapadnoj Bosni) nije se dao navući na jednu bitku koja je, doduše, za Hrvatsku i Hrvate u Bosanskoj Posavini bila vrlo važna a, s druge strane, Srbima u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini i zapadnom dijelu (tada, kao činjenica, nepriznate) Republike Srpske, bitka za Posavinu i za Koridor bila je šekspirijanski „To be, or not to be!" – Biti, ili ne biti!
Da se bilo ustrajalo na obrani, da su se borbe nastavile, nesumnjivo bi dovele do prosvjeda po Hrvatskoj, osobito kad bi se vraćalo stotine pa i tisuće mrtvih tijela ... što bi bilo realno za jednu takvu bitku.
Treba na umu imati i prijavu Hrvatske Vijeću sigurnosti od Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića, političkih i vrhovnih vojnih vođa Muslimana, kojima je, a to se kasnije potvrdilo, istoznačna Vojska Republike Srpske, Vojska Jugoslavije i Hrvatska vojska pa, uz objašnjenje kako bi to „dodatno razjarilo Srbe", odbijaju Tuđmanov prijedlog o zajedničkom djelovanju Hrvatske vojske i Armije BiH.

Tuđman se nije dao navući na jednu bitku koja je, doduše, za Hrvatsku i Hrvate u Bosanskoj Posavini bila vrlo važna a, s druge strane, Srbima je bila šekspirijanski „To be, or not to be!" – Biti, ili ne biti!

Branitelji i dezerteri

Priče o dezerterstvu Posavljaka utemeljene su koliko i priče o dezerterstvu Hrvata u ratom zahvaćenim područjima Hrvatske i drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Ni više ni manje. Jasno je kako su i ove priče, tada, mogle utjecati na borbeni moral, ali znam kako pripadnicima brodskih „Kobri" nisu smetali Zadrani po birtijama ili u Italiji kada su braneći Kašić istrpili srpski protuudar i spriječili ugrozu tog istog Zadra. Meni i suborcima iz „Sokolova" 5. gardijske brigade, nakon što smo, na istom području, bili preuzeli crtu od 3. i 4. gardijske brigade, nije smetala rečenica jednog Zadranina koji reče: „A ća ste, bidni, došli gubit glavu. Naši furešti idu navigat, a vi iz Slavonije idete ratovat!"
Teza o izdaji Bosanske Posavine, njenoj prodaji ili prepuštanju u zamjenu za nešto drugo, proizlazi ili iz neznanja, a onda i iz nesposobnosti priznati vlastite nedostatke - koji su i doveli do njenog gubitka, ili iz pozicije iz koje se interpretiraju činjenice, nedvojbeno, sa svrhom doprinosa idejnom i ideološkom razračunavanju s Franjom Tuđmanom i svim onim što on predstavlja. To je ono što marketing, pa i politički, naziva „atakom na psihu onoga kome se prenosi poruka".
Državotvornim snagama u Hrvatskoj sučeljavaju se navodni stavovi Komisije Vijeća narodne obrane koja je formirana radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine. Naime, neki mediji su tvrdili, drugi prenosili, kako je Komisija, nakon obavljenih razgovora sa zapovjednicima i lokalnim političkim čelnicima, u svojem petnaestak stranica dugom izvješću, uz koje je priloženo stotinjak dokumenata, ustanovila da je za pad Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane GojkoŠušak i njegovi ljudi na terenu u Bosanskoj Posavini. Prema istima u izvješću, navodno,stoji kako sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.

Kompenzacija za pretrpljeno i izgubljeno

Razumljiva je situacija Posavljaka, Brođana i svih drugih koji su u Bosanskoj Posavini izgubili svoje najbliže i sve što su imali, te jasno je kako na njihov razum utječu i emocije, pa su mnogima i ovakve interpretacije, zapravo, određena kompenzacija za pretrpljeno i izgubljeno pa ih, zbog toga, smatraju logičnim i istini bliskim.
Svjedočanstva i osobna iskustva mnogih boraca, koji su bili cijeli rat u Posavini, govore kako „prodaje" nije bilo, ali potvrđuju teze o neorganiziranosti, slaboj opskrbljenosti, samovolji, ali i mitskim bitkama i nadljudskim naporima i borbama.

Vjerojatno, u nekom budućem vremenu, kad ne bude živih sudionika ovoga rata, i osobnih ocjena, politički motiviranih javnih stavova - povjesničari će imati bolju šansu potpuno objektivno sagledati sve što se događalo tijekom Domovinskog rata - pa i u Bosanskoj Posavini.

Stvarni krivci

Najpoštenijim, čini mi se, reći: Za pad Bosanske Posavine odgovornost snosimo svi. I Posavljaci,savladani defetizmom i multipliciranim pričama o izdaji. Krivo je i, tada nažalost, uvriježeno ponašanje većeg broja hrvatskih boraca, viđeno ne samo u Posavini, kako se borbeni moral topi nakon što u neprijateljske ruke padne njihovo mjesto. Kriv je i Tuđman, koji nije javno obznanio vojne i političke ciljeve u Posavini i učinio inkriminirajućim svako odbijanje zapovijedi kao i njegovo taktiziranje u kojem je, možda i previše, vodio računa o drugim stvarima, umjesto o borbi do kraja. Kriv je i general Petar Stipetić, i ostali zapovjednici koji, očito, nisu bili dorasli vođenju borbi protiv protivnika u situaciji kad su javnost i narod počeli očekivati i neke veće uspjehe, a ne samo dulje vrijeme obrane. Krivi smo svi mi, pogotovo svi oni koji su naglas širili priče o tome kako Hrvatska vojska nema što tražiti u Posavini jer to je tamo neka Bosna, druga država, i slične neodgovorne i licemjerne priče kojima su, zapravo, pokrivali svoje neznanje i svoj vlastiti strah.

"Zacementirana" mišljenja i stavovi

I poslije ove tribine, na kojoj su se nazočnima, kraće obratili i ratni načelnik topništva i jedan od zapovjednika 108 brigade ZNG Josip Kecerin kao i Ivo Mijić, načelnik 101. brigade HVO, evidentna je različitost interpretacija i to ovisno iz koje se pozicije dokumenti promatraju i s kojim ciljem prezentiraju . Motivi i pozicije teško da će se promijeniti pa, prema tome, i već zacementirana međusobno suprotstvaljena mišljenja i stavovi o mučnom pitanju pada Bosanske Posavine. Vjerojatno, u nekom budućem vremenu, kad ne bude živih sudionika ovoga rata, i osobnih ocjena, politički motiviranih javnih stavova - povijesničari će imati bolju šansu potpuno objektivno sagledati sve što se događalo tijekom Domovinskog rata pa će i Bosanska Posavina doći do potpunije i objektivnije slike onoga što se njoj dogodilo i zašto joj je, danas, ovakva sudbina.

Fred priprema čestitku hrvatskim braniteljima

 

Ministar Matić pripremio je božićnu "čestitku" hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata u obliku konačne objave Registra hrvatskih branitelja i određenih izmjena Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

Ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić Fred ovih je dana u javnost odaslao konkretniju informaciju o pripremama za objavu Registra hrvatskih branitelja pa veli kako je „za objavu Registra sve spremno" no, zbog opreza, kako bi izbjegao tužbe „nekih pametnjakovića", sada još provjeravaju neke zakonske pretpostavke. Objavu Registra očekuje do kraja ove godine, a na novinarsko pitanje, je li to poklon za Božić, odgovorio je: „Pa da, pravim braniteljima koji i priželjkuju tu objavu." Zapravo, opći i svakome dostupan dio Registra bio bi abecedni popis svih hrvatskih branitelja s imenom jednoga od roditelja i, kako ne bi dolazilo do zabuna po pitanju identiteta, ovisno od slučaja do slučaja, još po kojim podatkom. Posebni, službeni dio, sadržavao bi sve podatke a bio bi dostupan samo ovlaštenicima u pojedinim državnim institucijama.

Zakon bi jasno prepoznavao i odvajao dragovoljce, branitelje borbenog i branitelje neborbenog sektora te "obične" sudionika Domovinskog rata. Sudionici ne bi imali nikakva prava osim što bi im se dodijelila određena povelja.

Udruge nemaju bitnijih zamjerki

Vjerodostojni izvori kazuju kako i gotovo sve druge udruge proistekle iz Domovinskog rata, uz izuzetak Udruge specijalne policije, nemaju značajnijih primjedbi na objavljivanje Registra u obliku kako je to Matićevo ministarstvo zamislilo, kao ni na ostale izmjene Zakona o pravima hrvatskih branitelja koje je Matićnajavio.
Važno je da ne dođe do uskraćivanja ili smanjivanja prava onima koji su ih ostvarili na posve regularan način, a razumije se kako je intencija preispitati „prava" onih koji su pomoću lažnih statusa branitelja došli do poslova, stanova, mirovina, beneficija. Zapravo, Matić otpor gotovo isključivo vidi kod takvih jer, za onoga za koga MUP, DORH i USKOK, a "posao tih institucija, nakon objave Registra, jest istraživati kako je netko dobio mirovinu, braniteljski status, tko mu je dao lažne činove, potvrde, nalaze ..." utvrdi kako je temeljem nepripadajućeg statusa stekao nepripadajuća prava, logika nalaže, protuzakonito stečen novac ili druge materijalne vrijednosti, trebali bi vratiti u proračun. No, „to će utvrditi sudovi" – veli ministar Matić.
Ističem - iako se do rješenja o braniteljskim i stradalničkim pravima odlučuje dvostupanjski a u drugom stupnju za Rješenje o statusu HRVI propisana je i revizija prvostupanjske ocjene, te u donošenju rješenja o mirovini tijelo koje najizravnije utječe na ocjenu uzroka gubitka radne sposobnosti je Državno povjerenstvo za reviziju ocjena invalidnosti - ipak, ponovo će se obaviti revizija svih rješenja izdanih u posljednje četiri godine, a posebna pozornost posvetit će se onima koji su dobili povećanje već postojećeg invaliditeta na temelju oboljenja.

Nekoliko glavnih promjena

Nacrtom prijedloga izmjena Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji predviđeno je još nekoliko bitnih promjena a, zbog njegove iznimne društvene važnosti, očekivati je kako će, prije nego li kao gotovi Prijedlog dođe na klupe saborskim zastupnicima, ipak biti omogućena šira javna rasprava. Naime, pored novih rješenja o pravu udovica (udovaca) poginulih hrvatskih branitelja na zadržavanje obiteljske mirovine i ako stupe u novi brak, pored određivanja statusa grobnih mjesta ekshumiranih i poginulih hrvatskih branitelja kao povijesno značajnih mjesta (što znači da će održavanje i briga za iste trajno biti javna, odnosno na lokalnim zajednicama) zatim, i u predizborno vrijeme najavljenog, "ketogoriziranja" hrvatskih branitelja, uvođenje prava na pomoćpri stambenom zbrinjavanju i na dragovoljce Domovinskog rata ... najvažnijim mi se čini nova odredba koja bi, usvoji li se kako je u Nacrtu, mogla biti posve novo rješenje u zakonodavnoj i pravnoj praksi RH.

Nacrtom je predviđeno još nekoliko bitnih promjena a, zbog njegove iznimne društvene važnosti, očekivati je kako će, prije nego li, kao gotovi prijedlog, dođe na klupe saborskim zastupnicima, ipak biti omogućena šira javna rasprava.

O čemu se radi?

Rukovodeći se načelom ravnopravnog položaja pred zakonom, Ministarstvo bi htjelo ozakoniti mogućnost pozivanja na liječničke komisije / povjerenstva za utvrđivanje stupnja tjelesne oštećenosti osobe sa trajnim statusom HRVI, "za koje to bude opravdano" jer, vele, ako osobe koje imaju za stalno utvrđen status i stupanj invalidnosti mogu nakon dvije godine od primitka posljednjeg takvog rješenja zatražiti novu ocjenu zbog pogoršanja stanja, zašto i Ministarstvo ne bi, jednako tako, moglo zatražiti ocjenu zbog mogućeg poboljšanja stanja!?

Moguće nedoumice

U praksi, najjednostavnijim jezikom, to bi značilo dvije stvari:
- Derogiranje načela pravne sigurnosti jer, po ZUPu konačno, pravomoćno i izvršno rješenje, nakon pet godina od njegova donošenja, ne može se ukidati ili mijenjati bez pristanka onoga na koga se rješenje odnosi. Ako se misli na revizije unutar tih pet godina, pa i one koje su već u ovom tekstu navedene, Zakon o braniteljima,u tom smislu, nije potrebno mijenjati, jer pravo Države na reviziju po pravu nadzora propisano je ZUPom i, bez, zapreka, može se primijeniti u slučaju sumnje u zakonitost donošenja bilo kojeg drugog, pa tako i rješenja koje se odnosi na statuse i prava hrvatskih branitelja.
- Ovakvim rješenjem izbjegle bi se revizije i moguće istrage kako je pojedina osoba došla do stradalničkog statusa i stupnja tjelesne oštećenosti, jer to pitanje komisiju / povjerenstvo ne bi zanimalo, već bi, vjerojatno po nekim novim pravilnicima i naputcima, donosili mišljenje i ocjenu trenutnog stanja svake pojedine osobe koju bi na komisiju pozvali.

Je li moglo i može li se jednostavnije i bez pravnih dilema?

Vjerojatno u željišto kraće razdoblje baviti se ovim pitanjem, a to se može jedino ako se izbjegnu revizije i moguće, s njima povezane, istrage, Matić ne želi koristiti drugu, jednostavniju mogućnost koja bi, sigurno, imala i manje pravnih dvojbi. Naime, mogao je protuzakonito stjecanje i ostvarivanje materijalnih i financijskih prava na osnovu rata jednostavno zakonski proglasiti ratnim profiterstvom. U tom slučaju ne bi bilo zastare i sve bi se moglo procesuirati.

Odgovor Jerku Zovku: Ni idiot, ni klerofašist

Legalitet i legitimitet donošenja zakona parlamentarnom većinom nitko normalan u društvu liberalne demokracije neće sporiti. To ne čine ni biskup Vlado Košić ni kardinal Josip Bozanić. Isto tako, zakone i sustav vrijednosti svoditi na zajednički nazivnik može samo onaj tko ne zna, ili zanemaruje, povijesna iskustava.

Kad zakonodavac normira sustav vrijednosti

Dvadeset i osmog veljače 1933., dan nakon inscenirane paljevine Reichstaga, legalno i legitimno izglasan je dekret "Za zaštitu naroda i države” kojim su u Njemačkoj suspendirani najvažniji dijelovi weimarskog ustava, odnosno oni dijelovi koji su garantirali osobne i građanske slobode. Tim, ponavljam, legalnim i legitimnim činom njemačke vlade, otvoren je put prema „sustavu vrijednosti" u kojem su tvornice smrti normalne jednako kao i susjedu reći dobar dan.

Sustav vrijednosti podrazumijeva usuglašen odnos osobnog morala s općim a oboje s legalnim. I obrnuto. Legalno, temeljem legitimiteta koji ima, mora poštivati opći moral.

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. i Zakon o privatizaciji iz 1996. (s izmjenama i dopunama iz 97., 98. i dvije tisućite) stvorili su najveće i teško rješive kontroverze u hrvatskom društvu u cjelini. Upravo u dvojbenoj moralnosti navedenih zakona kardinal Josip Bozanić prepoznaje izvor te otvoreno ukazuje na „grijeh struktura" pa, kada je to izrekao, mal` te ne su ga htjeli kandidirati za Nobela - i to upravo oni koji ga sada, kada ponovo progovara o nemoralu, druge vrste doduše, najoštrije kritiziraju.

Moral je jedno, zakoni drugo

Moral i nemoral su jedno, a zakon, legalitet i legitimitet drugo. Sustav vrijednosti podrazumijeva usuglašen odnos osobnog morala s općim, a oboje s legalnim. I obrnuto. Legalno, temeljem legitimiteta koji ima, mora poštivati opći moral. Crkva ima pravo, štoviše, to joj je poslanje, obraćati se i vjernicima i nevjernicima, po principu „uzmi ili ostavi", svima i svakome nuditi sustav vrijednosti koji zagovara. Oko morala nema pogodbi, inače bi to bilo kao u onoj legendarnoj rečenici "Paaa... .može, ali pazi da ostanem nevina!".
Stoga i kardinal Bozanić i biskup Vlado Košić isključivo govore o moralu, a on je izvan i iznad zakona i svatko, ponaosob, sukladno svojoj savjesti, jest, ili nije moralan. Naravno, po principu sličnosti, na različite načine javno deklariranih osobnih moralnih poimanja, postoji nešto što se može nazvati društvenim ili općim moralom (dobrim običajima). Etika izrasta i upravo treba izrastati iz općeg morala, no istovremeno, na neki način, treba biti i avangardna pa nuditi rješenja (nuditi, ne vršiti prisilu nad općim moralom) koja su u skladu s dosezima suvremene humanističke misli. Crkva upravo poziva, pa čak i ultimativno (aut), na formiranje moralnog poimanja usklađenog na Evanđelju. Suvremena humanistička misao je kompleksna i nudi različita, često crkvenim stavovima i oprečna rješenja. No, Crkva nije samo kler. I ja sam Crkva i svi koji smo njeni članovi. Zakonodavac, uz sav svoj legitimitet i legalitet donošenja odluka, u nuđenju rješenja, treba misliti i na nas koji smo većina (uključujući i druge kršćanske denominacije pa i Islam).
Zakoni RH nisu iznad crkvenih.

Kršćani, a osobito kler, mora računati na realnu prijetnju da im Demon na kojeg upiru prstom i protiv kojeg se bore, kao Skevinim sinovima u Djelima apostolskim, ne kaže: „Isusa poznajem, i znam tko je Pavao. A tko ste vi?".

Svjetovni zakon nema primat nad crkvenim, niti crkveni nad svjetovnim. Naime, svaki od njih regulira drugo područje, a Crkva i država su odvojene i tako treba ostati. No, ovdje se ne radi o zakonima (Codex iuris canonici - crkveni, i Ustav te drugi zakoni RH). Crkveni zakon regulira odnose unutar Crkve, i samo posredno dotiče, ali ne regulira, moralna pitanja kao takva. Ona su utemeljena na Evanđelju, a uobličena u crkvenu doktrinu iz koje su formulirane pojedine vjerske dogme.

Sotoniziranje Milanovićeve vlade

Što znači „sotonizirati" neku, pa i vladu kojoj je na čelu Milanović, a ideološki pobočnici su mu Čačić i Pusićka, kad je i sam Krist „sotonizirao" Izabranog Apostola i to riječima s gotovo istim značenjem koje su imale i riječi koje je bio uputio Sotoni u pustinji – Apage Satanas! Odstupi Sotono!
Kršćani, a osobito kler, mora računati na realnu prijetnju da im Demon na kojeg upiru prstom i protiv kojeg se bore, kao Skevinim sinovima u Djelima apostolskim, ne kaže: „Isusa poznajem, i znam tko je Pavao. A tko ste vi?". Dobar primjer imamo u Judi 9. gdje Mihael, najsnažniji od svih Božjih anđela, nije ukorio Sotonu u vlastitoj sili, nego mu je rekao: „Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!".
Kada crkveni oci Vladu nazivaju sotonskom, nije to poziv na njeno rušenje, već poziv na promjenu njezinih stavova i ponašanja, kako bi mogla vjerodostojno zastupati interese onih koje predstavlja. Ni Krist, nakon poklika Apage nije odbacio Petra, već naprotiv, tako mu je zorno pokazao da je Petar u raskoraku sa svojim poslanjem. Poslanje hrvatske Vlade u 21. stoljeću nije vladanje, već obzirno i odgovorno upravljanje.

Relativiziranje svega i dovođenje u istu ravan keltskih, druidskih ili bilo kojih drugih „štihova" i slavljenje jednoga od prvih mučenika Panonije, sisačkog biskupa Svetog Kvirina, za Crkvu i kršćane, katolike – neprihvatljivo je.

Uzmi, ili ostavi - tu nema prisile

Istina je - Vlado Košić „svojata cijeli jedan grad". Ali - na razini sasvim drugoj od prizemnog grabeža. Razina je to kojom Blaženi Alojzije Stepinac „svojata" hrvatski narod kad kaže: „U ljubavi prema Bogu i mojem hrvatskom narodu ni od koga se ne dam nadvisiti!".
„Moj grad Sisak i cijela Hrvatska moraju odlučiti hoće li slijediti Krista, ili antikrista" ultimativan je stav i Jerko Zovak ga je takvim označio, ali to shvatiti kao „bezmalo poziv na Džihad" potpuno je nekritički. Košić je samo ponovio Kristove riječi: „Ne možete služiti dvojici gospodara!" Dva gospodara su Bog i Đavao - i kao osobe, i kao sinonimi dobra, na jednoj, i zla, na drugoj strani. Jer, doista, služiti grešnom hedonizmu kojeg nudi „uvezena roba" potrošačkog društva, relativiziranje svega i dovođenje u istu ravan keltskih, druidskih ili bilo kojih drugih „štihova" i slavljenje jednoga od prvih mučenika Panonije, sisačkog biskupa Svetog Kvirina, za Crkvu i kršćane, katolike – neprihvatljivo je. Jednako je neprihvatljivo, uz slavljenje Svetog Kvirina, slaviti Sisački partizanski odred. Štoviše, da nije suludo, bilo bi smiješno.

Amnestirano četništvo pod partizanskom surkom

Osuda partizanskih zločina je normalna osuda svakog zločina, a generalna osuda partizana kao zločinaca, isključivo je posljedica izostanka „diferencijacije" među „drugovima" koji svoj boljševizam, antihrvatstvo i amnestirano četništvo kriju pod okriljem partizanske surke i parola o antifašizmu, jer antifašizam, za dobar dio njih, samo i isključivo jest parola.
Kada, i ako ikada, preživjeli borci, partizani, jasno osude četništvo u Srbu, zločine od Bleiburga do zadnje znane i neznane jame u kojoj su, nakon Križnog puta, samo zato što su u glavama stratega boljševičke revolucije, bez obzira što se dobrim dijelom radilo o starcima, ženama, djeci i općenito civilima, predstavljali opasnost po nju samu, bez suda skončali mnogi (ne licitiram brojkama) – tek tadaću i ja partizane prestati generalno nazivati zločincima.

Bleiburg: Propovijed šibenskoga biskupa Ante Ivasa

Bleiburg, 12. svibnja 2012.

 "Smilujte se meni, smilujte se meni, barem vi prijatelji moji… Zašto me progonite!? Tko će učiniti da se napišu govori moji i zabilježi u knjige gvozdenom pisaljkom, i na ploču od olova ili dlijetom urežu u kremenu…?!" Tako je biblijski patnik Job, u svojoj zgaženosti, napuštenosti i osamljenosti, molio Boga i prijatelje. Čujemo li mi danas taj isti Jobovski krik, kojim su ovdje i odavde po cijeloj Hrvatskoj i svemu svijetu, kriknule stotine tisuće hrvatskih Jobova, izdanih, predanih, i poniženih, zgaženih, mučenih i u bezbroj "hudih jama" pobacanih!? "Gorko plače noću i suze teku niz obraze njegove, nema tko da ga utješi od svih milih njegovih. Spomeni se Gospode što nas zadesi, pogledaj i vidi sramotu našu…" Prepoznajemo li u ovom plaču Jeremije proroka, plač i našega hrvatskog naroda? Čitamo li još pismo ovdje izdanih, ojađenih, nestalih? "Pišem ti mila moja, zemljo Hrvatska, ljubavi moja vjerno voljena. Moja lijepa, među zemljama najljepša. Kroz vjekove ubijana, u vjekovima neubijena. Pišem, vjeran vjernoj: nikad te zaboraviti neću! Zbog tebe su mnogi na obraz mi pljuvali, al ja se ponosim s tobom, o moja časna i ponosna, zemljo moja plemenita. Neka te čitav svijet niječe, je te nikad zanijekati neću… Mi umiremo sa slikom tvojom na srcu. S imenom tvojim na usnama, s vjerom i pokojem u duši da ćeš živjeti vječno, naša besmrtna Hrvatska!"

Marko Miščević/CROPIX (Jutarnji list)

Mi smo danas ovdje na mjestu, koje je postalo simbol nemilosrdnog zločina nad mnoštvom nevinih ljudi, naše braće i sestara, koji su i prije i nakon Bleiburga ginuli od "osloboditelja", gonjeni kroz pakao mržnje razapinjani na "križnim putovima", odavle do Dakse, do Gradiške, od Jasenovca do Golog Otoka i Grgura, do Vukovara i Haaga?

Stojimo ovdje s dubokim poštovanjem prignuti nad svim križevima, jamama i rakama, da se pred Bogom, Ocem i pravednim sucem, molimo i spomenemo njihovih neznanih imena i sudbina. Sjećamo se ovdje i onih koji još i danas plaču za mrtvima i nestalima i svih onih izbjeglih i prognanih generacija, koje su na "obalama rijeka babilonskih", odavle do "Ognjene zemlje", neutješno plakali i čeznuli za svojom izgubljenom domovinom.

Bleiburg – grad olova, zajedničko je ime za stotine tisuća izdanih, predanih, poniženih razmijenjenih, na najgrozniji način mučenih i pobijenih muškaraca, žena i djece svih uzrasta i životnih sudbina, svjetonazora i narodnosti, a najviše Hrvata. "Bleiburg i stotine Bleiburga! Gledam te u silnome plamenu do neba. U tisuću požara, na tisuće križeva, na tisuće vješala. Na tisuću stratišta. Na svima krvariš. Na svima uzdišeš. Na svima umireš! Pravo je čudo što nisi umrla, moja neumrla Hrvatska", pisao je jedan iz kolone.

Mi dolazimo ovdje ne da bi ikome sudili, prezreli i obezvrijedili bilo koje žrtve, logore ili jame, prekrivali, pravdali bilo koje zločine. Mi smo ovdje zbog povijesne istine da je "narodna vlast" više od 65 godina nijekala da vi postojite, da ste vi ljudi, da zavrjeđujete bilo kakav spomen, osim mržnje i prezira. Ovdje smo, jer se prava istina o vama i zločinu nad vama nije smjela ni znati ni otkrivati, ni prenositi ni govoriti. Još manje o naredbodavcima i izvršiteljima zločina.

Htjeli smo vjerovati da će Istina pobijediti, jer smo vjerovali u Isusovu riječ da će nas "Istina osloboditi" i donijeti mir. "Justitia et pax" (Pravda i mir), tijela biskupskih konferencija Hrvatske, Slovenije i BiH, su 2008. g. upozorile na "Rezoluciju Vijeća Europe" iz 1996. koja "inzistira da sve žrtve imaju pravo na sućut, razumijevanje, počast i priznanje njihove patnje, pa tako i žrtve komunističkog terora". Komisije su podsjetile da je i Hrvatski sabor 2006. godine donio "Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom komunističkog poretka u Hrvatskoj" i upozorio na neosporne povijesne činjenice "da je komunistički režim provodio sustavne i masovne represije nad osobama koje su proizvoljno, bez suda ili obrane, označene tzv. "narodnim neprijateljima i ratnim zločincima."

Komunistička ideologija, temeljena na marksizmu i lenjinizmu, od samog početka je u svoj sustav ugradila "revolucionarni" teror, zločin i diktaturu…" Na svim razinama tijekom cijelog rata, Komunistička partija koja je preuzimala vlast dosljedno je zastupala pravo na obračun sa svima koji nisu bili u suglasju s "revolucionarnim planovima i tekovinama kominterne i NOB-a" i s idejom stvaranja nove socijalističke Jugoslavije, i to po uzoru na sovjetsku Rusiju, obračun sa svima onima koji su se usudili drugačije misliti, pogotovo s onima koji su htjeli samostalnu hrvatsku državu a ne novu "jugoslavensku tamnicu". Milost, milosrđe i oprost su bili znak slabosti i kukavičluka, "reakcionarne" i zato nemilosrdno kažnjive pojave. Pobjeda se dozivala i nazivala kao konačni "čas odmazde!"

Povijesna je Istina da je ovdje počeo taj strašan, konačan "čas odmazde". "U komunističkoj državi će naši neprijatelji svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame", rekao je Tito ovih dana svibnja 1945.

Komunistički pokret koji je sebi prisvojio naziv antifašistički, za razliku od zapadne Europe, u Hrvatskoj je (i u istočnoj Europi), nakon 1945. "crni teror fašizma, zamijenio terorom komunističke "crvene zvijezde". I to po uzoru na velikog "učitelja Lenjina i druga Staljina", čije su knjige postala obvezatno "sveto štivo", a djela uzor koji je trebalo slijepo slijediti: "Najbolji đubar koji je svijet dao je ljudska krv iz koje će procvjetati cvijeće novoga roda za pravedniji svijet", reče Staljin. I poteče more nevine krvi do danas ne osušene, neoprane. Dok su mnogi narodi nakon završetka II. svjetskog rata odahnuli od terora fašizma i nacizma, nažalost, umjesto u razdoblje slobode, hrvatski je narod ušao u drugo teško razdoblje osvete, masovnih likvidacija, zločina, smaknuća, deportacija. Ušao je u beskrajni ocean stradanja. Nevinost ili krivnju pojedinaca i čitavih skupina proglašavali su politički komesari, sekretari, često puta kriminalni tipovi, šverceri, dezerteri, ucijenjeni špijuni i Jude. Bez dokaza, suda i obrane. I to ne samo stvarnih, nego i mogućih "neprijatelja naroda". A to su među ostalima bili i popovi "klerofašisti", kulaci "kapitalisti", "trula inteligencija", "buržuji" i mnogi koji su dosljedno svjedočili i živjeli svoju vjeru i kršćanski humanizam i svoje nacionalno hrvatsko domoljublje.

Te Bleiburške godine Bakarić poručuje Fronti: "Popovi su nam neprijatelji. Katolička Crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Budno pazite na svaki njihov korak i tražite intervenciju…" Osobno, kao dijete pamtim pjesmu skojevaca: "Nosim kapu sa tri roga ja se borim protiv Boga!" Komunizam kao i nacizam i fašizam, vodili su se mržnjom prema Bogu, vjeri i prema čovjeku. Rezultat je bio strašan: 1800 do sada otkrivenih grobišta u bivšoj Jugoslaviji. 900 u Hrvatskoj, 600 u Sloveniji, 200 u Srbiji, 100 u BiH. Kočevski rog, Tezno, Macelj, Jazovka… Masovna grobišta. Mnoga od njih uništena, preorana, pretvorena u gradilišta ili smetlišta, do danas neotkrivena. Bez imena i spomena! I nitko za to do danas nije kriv, ni odgovoran. Kao da se radi o bajkama nekim ili dječjim igračkama!

Znamo da je strijeljano 385 svećenika, od toga su 355 ubili partizani. Na tisuće svećenika, redovnika i redovnica stjerano je u zatvore i logore, među njima i blaženi nadbiskup Stepinac. Mnogi su bili pod trajnom prismotrom i izvrgnuti javnom ruglu i linču, poput šibenskog biskupa Banića i drugih "nepodobnih i opasnih". Prema ozbiljnim procjenama, broj žrtava komunizma u svijetu penje se na 100 milijuna ljudi, a komunistički režimi u Europi tijekom prvih deset godina nakon rata pobili su oko milijun ljudi. Ali, još uvijek traje zavjera šutnje, falsificiranje istine i opasno neznanje, gotovo kod svih uzrasta, navlastito kod mlađih naraštaja. Eto, i zato smo ovdje danas. Bog sigurno zna njihova imena i grobove i pravu istinu o njima i svima nama. Zato se Bogu danas za sve njih i za sve nas, molimo, za pokoj njihovih duša Misu slavimo i u Bogu im iskazujemo ovo sjećanje i počast, molitvu i zahvalnost.

Čuli smo nedavno izjavu da "u školskim udžbenicima još nije napisana puna istina o II. svjetskom ratu". Da, ne samo da nije napisana, nego je u mnogima cjelovita istina falsificirana. Istina je da su se školski udžbenici punili samo jednostranom "komunističkom i istinom". Ali, i sve drugo, i školske knjižnice i svjetske biblioteke. Školska djeca, pioniri i omladina i vojska su bili na "trajnom moralno-političkom vaspitanju", na preodgajanju i "pranju mozgova!" bezočnim krivotvorenjem povijesti pokušavalo se prebrisati tisuću godina državnosti hrvatskog naroda… Njegova kultura, ime, jezik, njegova književnost, vjera, kršćanska tradicija, cijeli vrijednosni sustav i identitet. Povijest su nam pisali u Moskvi i Londonu, „po šumama i gorama", u Beogradu, Oplencu i Karađorđevu. Htjeli bi danas i u Haagu. Druga strana istine se nije smjela ni spominjati, nego samo napadati i izrugivati. Ništa nije smjelo stajati na putu te jedine partijske (socijalističke) istine. Za to su postojali etiketiranja, progoni, zatvori, mučenja, tajne službe, doušnici, debeli udbaški i policijski dosjei OZNA, UDBA, javni i tajni planovi i "načrtanija" SANU.

Komunizam je svuda po svijetu uspostavljao ropstvo nove vrste, sustavno trovao duh, dušu i srce, i hrvatskoga naroda, neograničenim količinama prezira i mržnje na sve vrijednosti bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Neograničenim moćima Partija je nametala i širila "revolucionarni moral i istinu" u sva područja života. Nitko nije tako prisiljavao ljude ubijati istinu o sebi i drugima, izdavati i gaziti svoju savjest i uvjerenja, lažno svjedočiti protiv najbližih, gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja samima sebi.

Sada nam se agresivno, gotovo kao temeljna teza, podmeće i nameću tvrdnje da su sva zla hrvatskoga naroda započela tek 1990. godine, kad je, kako neki javno kažu, neki misle, a sud u Haagu presuđuje da je ova Hrvatska stvorena s "opasnim namjerama i zločinačkom akcijom". A velika većina hrvatskog naroda vjeruje da je ova Hrvatska država plod tisućljetne čežnje, ljubavi do mučeništva i nadasve molitava hrvatskog naroda za Božjim darom slobode u slobodnoj državi. Da je ona djelo hrvatskih branitelja, junaka, pobjednika. Ona nije produkt bilo kakvih ideologija, ponajmanje totalitarnih ni fašističkih, ni komunističkih. Smije li itko zanijekati Hrvatskom narodu da je imao pravo na svoju samostalnu državu kao i drugi narodi u Europi i svijetu. Da je to pravo imao i 39., i 40, i 45 i 90. i da ga ima i dana?! Ne po mjeri i diktatu nikakvih Unija ni moćnika, njihovih interesa i kapitala, nego po mjeri Božjoj i ljudskoj.

Ovdje smo zato jer je sve očitije da nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma opet stječe "pravo građanstva". Namjerno prešućeni povijesni događaji su postali "crne rupe" hrvatske povijesti, upozorava Komisija "Justitia et pax" HBK 2009. godine: "Ponovno se javljaju glasovi nijekanje masovnih zločina i njihovih totalitarnih korijena. Zabrinjavaju nas pojave negacionizma, nijekanje komunističkih i inih zločina nad Hrvatima i u drugom svjetskom ratu i u poraću (što je i bio uzrok da se mnogi zločini ponove i u Domovinskom ratu). Totalitarni komunizam je usprkos obećanog "raja" i parola o "bratstvu i jedinstvu, o "slobodi i pravdi" bio samo licemjerni brat blizanac rasističkom nacizmu. Upravo su komunisti progonili i likvidirali (mnoge) uvjerene anti-naciste i anti-komuniste. Mnoga svjedočanstva izričito kazuju da se radilo o provođenju stava i odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara, partijskih sekretara i partizanskih zapovjednika na čelu s Titom.

Još nam mučnije danas pada sve vidljivija i glasnija činjenica da se zločini i zločinački komunistički sustav opet javno brani i opravdava. Da se pojavljuju apologije i apologeti zločina, unatoč istini da su to bili zločini političke mržnje i slijepe osvete. Treba priznati istinu da se ovdje dogodio zločin i onih koji su naredili povlačenje stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj predvidljivoj sudbini. Ovdje se dogodio i zločini onih "savezničkih, političkih i vojnih vođa", koji su (ne poštujući nikakve konvencije) predali stotine tisuća izbjeglih vojnika i civila, iako su znali da će biti izloženi masovnim odmazdama i pogubljenjima. Gotovo je nemoguće povjerovati da smo nedavno mogli pročitati izjavu kako "partizani 1945. na križnim putovima nisu dovoljno poubijali, i da bi nam bilo puno bolje da jesu, jer je to smeće 90-ih samo isplivalo i uništilo sve što je valjalo u onoj državi" (Kat. tjednik, veljača 2012.).

Mons. Ivas na Bleiburgu 2012.

Ovdje smo danas i zbog nesretne i zabrinjavajuće odluke Hrvatskog sabora da više ne bude pokrovitelj ovoga spomena. Jer, kažu da se ovdje nisu dogodile žrtve, nego tek neke vojske. Čuli smo tvrdnju da se ovdje dogodio zločin i križni putovi, tek "namah", kao trenutni izljev mržnje što je tobože uvijek bilo i bit će u ljudskoj prirodi" (Milanović). Kao da ovdje nije počeo, ili se nastavio, i to na najstravičniji način, jedan sustavan proces zatiranja i smrti, koji je trajao skoro 45 godina! Nije to tek "namah"! I danas neki ponavljaju, draga braćo i sestre mučenici, da su vaše smrti zaslužene kazne, da su opravdane, razumljive. One koji su vas hladnokrvno mučili i ubijali nazivaju herojima, a njihova djela herojska, da oni zavrjeđuju odlikovanja i spomenike. Mnoštvo spomenika. Da vi ne spadate u one iz "povelje UN o ljudskim pravima". Da ste bili na krivoj strani!

Nažalost, do danas nije mogla u Hrvatskoj zaživjeti ni "Državna komisija", niti "Ured za istraživanje i obilježavanje grobova žrtava komunističkih zločina". Onemogućuje se da djeluje slobodno, neovisno od bilo kakve kontrole vlasti i interesa. Ne vidimo uvjerljivog razumskog obrazloženja, osim da je "došlo naređenje iz štaba." Kao nekad!?

Držimo da sve to nije poruka mira nego nemira. Nije poruka pomirenja nego novih suprotstavljenosti i svađa. Ni poruka nove pravednosti nego novih nepravda. Nije lijek nego otrov. Nije poruka Istine nego povratak laži. Nije poruka života nego smrti. Ne znamo kome je u interesu da se opet toliko otrova izlijeva u našu Hrvatsku? Da se opet, za domaću ili vanjsku upotrebu šalju (falsificirane) slike o buđenju ekstremizma, guja. U isto pak vrijeme "neki političari ne pridaju gotovo nikakvu važnost, ili ne vidi, ili se prave da ne vide, da su sve glasniji oni koji se ne mire s ikakvom samostalnom hrvatskom državom, i oni koji imaju i teritorijalne pretenzije na račun RH pa čak s njima kriomice i surađuju, pregovaraju, izjednačavaju žrtve i agresore, ukidaju krivnje pogađaju se i "trguju!". U isto vrijeme se predlažu i donose vitalno važni zakoni za pojedince i čitav narod, "po hitnom postupku", bez prave javne i demokratske rasprave: i to o životu, o obitelji, o začeću i rađanju, o odgoju o školi i vjeronauku. Opet nova zaduženja, rasprodaje, stečajevi, nezaposlenost, bujanje cijena i troškova života. I opet "u ime naroda" ali mimo naroda "odnarođeno". Kao da nam opet naviru Matoševe riječi: "Jer, Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!" Kome to treba, i kome to na volji ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu hrvatsku većinu!

Mi danas ne želimo Bleiburg kao zastavu mržnje prema bilo kome… Skidamo te zastave mržnje i razdora. Molimo Boga da ih svi možemo skinuti! Želimo razviti jedino onaj hrvatski barjak pod kojim su se, uz Božju pomoć i Gospin zagovor kroz dugu i slavnu povijest borili naši branitelji i mučenici, koji su vjerovali da "na vek on živi ki zgine pošteno, za krst časni i slobodu zlatnu". Barjak pod kojim su uz podršku većine hrvatskog naroda, darom Božjim, ostvarili tisućljetni san: slobodnu hrvatsku državu. Mi ovdje iskreno žalimo sve žrtve, sve ljude koji su đavolskom mržnjom i lažima pretvoreni u bezimeno smeće, koje je trebalo ukloniti. "Žalimo žrtve Jasenovca, ali se ni Bleiburg ne može i ne smije preskočiti, poručio je predsjednik HBK nadbiskup Marin Srakić, otvarajući međunarodni znanstveni skup: "Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine". Tom skupu naši tzv. slobodni mediji, ni tiskovni ni elektronski nisu posvetili gotovo ni malo prostora. Dakako, ne slučajno!

Zoran Milanović na Bleiburgu, Foto: D. Lovrović (Novi list)

Mi smo ovdje dolazili i dolazimo ne kao sumnjivi tipovi, niti kao provokatori nego kao iskreni tragači za istinom. "Istraživanje istine nije prevrtanje suhih kostiju, nego izraz humanosti i pijeteta prema članovima naše obitelji, prijateljima i poznanicima. Ne dolazimo kao zarobljenici povijesti i prošlosti, nego kao zaljubljenici neiskrivljene povijesti našega naroda." To je i naša kršćanska vjernička obveza.

Mi se na ovoj svetoj misi susrećemo sa našim Uskrslim Isusom Kristom, Učiteljem, Bogom i jedincatim Spasiteljem ljudskoga roda i povijesti. On je za sebe rekao: "Ja sam Put, Istina i život!" I danas smo ga slušali kako pred sucem Pilatom govori: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za Istinu. Tko je god od Istine, sluša moj glas." Pilat se prestrašio Istine, nije se htio s njom suočiti. Prezreo je i osudio Isusa na smrt. Zašto toliki paničan strah i bijeg pred Istinom, pitamo i sebe i sve (zainteresirane) ljude? Ako se cjelovita istina o čovjeku, za koga Biblija veli da je stvoren "na sliku Božju", zaniječe ili sruši, onda je svaki trud da se čovjek i ljudsko društvo učini slobodnim, puka iluzija. Jer, istina i sloboda su ili skupa povezani ili skupa nesretno propadaju", napisao je papa Ivan Pavao II. Iz istine raste ljubav i sloboda, iz laži mržnja i ropstvo.

Sve je više izvjesno da nijekanje istine i strah pred istinom, danas poprima oblike novog totalitarizma, kojim se udara u same temelje društva i morala, na dostojanstvo čovjeka (od začeća do smrti), na obitelj i brak, na odgoj i na slobodu savjesti. Istina postaje najveća žrtva današnjega svjetskog poretka na svim razinama. Sve više svijetom kruži sablast besmisla i beznađa, jer su pobrkani svi vrijednosni pojmovi istine, ljubavi i slobode. Sloboda bez istine i ljubavi postaje neostvariva i besmislena. Besmislena sloboda bez granica, na kraju postaje za čovjeka i društvo pakao i prokletstvo. Čovjeka postaje neuspjelo stvorenje i bitak bez smisla. Kao "kula Babilonska".

"Ne može se govoriti o pravednom društvu bez istine i ljubavi, poručuje papa Benedikt XVI. Bez Boga su sve ljudske istine i ljubavi lomne i zloupotrebljive do mržnje i zločina. U strahu pred istinom, moguće je imati priviđenja nekih novih a starih guja, razdora i svađa. Opasnih guja neke nove "genetski modificirane budućnosti". Oko istine se treba truditi pravednim i poštenim sredstvima. Ne nadmoću vlasti, dodvoravanjem, optužbama i prijetnjama koje ubijaju slobodu i demokraciju. Ne bahatošću i s visoka, nego ponizno.

Foto: Zlatko Kalle (Vjesnik.hr)

Mi stoga i danas ovdje, molimo i zaklinjemo. Nemojte nas opet svađati, dijeliti i suprotstavljati starim etiketama tzv. "hrvatske krivnje i genocidnosti!" Otvorimo šanse i pomozimo jedni drugima da postanemo novi ljudi, da gradimo bolji svijet. Potrebne su nam trajne duhovne, moralne i etičke vrednote, koje će bolje uskladiti naše međuljudske odnose. Treba nam obnova naših obitelji i temeljiti obiteljski odgoj. Treba nam čvrsto zadanih riječi, vjernosti u braku, iskrenosti u razgovorima i postojanosti u dogovorima. Treba nam novih radnih mjesta, pravedne plaće i zasluženi nedjeljni odmor. (Država kojom se ne upravlja pravedno, pretvoriti će se na kraju u veliku lopovsku družinu", rekao je sv. Augustin…). Ne sporimo se tko je najveći, najzaslužniji, najčasniji, nego poslušajmo Isusovu riječ: "Tko želi biti prvi, neka bude poslužitelj svima!" (Mk 9). Tko sije laž, razdor i mržnju žanje vjetar. Đavao, stoji u korijenu laži i razdora. A on je ubojica ljudi od početka". Samo oprostiteljska ljubav Kristova može iščupati i liječiti laž i mržnju.

Treba nam Bog. Ne lažni bogovi-idoli (kakvi se danas nude), nego Bog koji je Ljubav i Istina. Ljubav ispunjena istinom, "caritas in veritate". To nije naš proizvod, nego nam je to dar darovan odozgor, po Isusu Kristu, po njegovu križu, u daru njegova Duha. Kako napisa pjesnik, jedan od ovdje stradalih: "Ima Gospodine i kruha i ruha, al više od kruha nama Gospodine treba tvoga Duha!" Mi zato ovdje i ovom svetom misom molimo Svemogućeg Boga za sve žrtve i za sve zločince. Kajemo se za sve svoje grijehe, za grijehe kršćana i za grijehe drugih koji su ovdje griješili. Molimo Božje praštanje i milosrđe da bismo i mi mogli praštati. Da bi Božjom milošću zacijelile rane koje još bole. Da bi se očistila naša sjećanja i savjesti. Molimo Božje svjetlo da u njemu prava istina dođe na vidjelo, da istinu prepoznamo i priznamo, svatko u svojoj odgovornosti, ma kako ona bila teška i obvezujuća. Zbog žrtava i njihova dostojanstva. Zbog časti našega naroda. Zbog mira bez koga nema prave slobode, napretka ni Božjega blagoslova.

I danas dolazimo našoj Gospi, kao tisuće generacija hrvatskog naroda, kao naši branitelji. Dolazimo s križem naše majke nacije Croatije. Gospa, koju zovemo "Kraljica Hrvata" ponavlja nam: "regnum regni non praescribit leges!" Nikakvi moćnici, ni vlasti ni kraljevi zemaljski, ne mogu donositi zakone iznad (ili protiv) Zakona koje je Bog upisao duboko u svijet i srce svakog čovjeka. Zakona Ljubavi koga je Isus Spasitelj potpisao svojom krvlju da ga i mi ispisujemo svojim životom, da bi mogli živjeti "životom u izobilju". Dok je takvog srca, bit će i Croatiae!" Tako će nam Domovina bit "lijepa naša", blagoslovljena, poželjna i prepoznatljiva i našoj djeci, mladima, obiteljima i našim prijateljima, u Europi i svijetu.

Ponavljamo riječi svetoga Pavla: "Braćo jačajte se u Gospodinu i snazi njegovoj, da se možete oduprijeti lukavstvima đavolskim. Jer boriti nam se je protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, pripašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere. Njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. U svakoj se prigodi u Duhu molite." Ujedinjujemo se ovdje s molitvama svih naših branitelja i mučenika, živih i pokojnih, te zajedno s njima molimo:

 

Maranata, dođi Gospodine, u zemlju Hrvata:
na polja, more i gore,
raspelom tvojim označene,
krvlju i znojem ispaćene,
na zipke i grobove
isplakane suzama
naroda moga.

Maranatha, dođi Gospodine
u (ovu) zemlju Hrvata.
I skini sve lažne maske
s lica zemlje moje Hrvatske.
Neka zablista slobodom i ljepotom,
"života u izobilju!"
Maranatha, dođi Gospodine, brzo
i ostani zauvijek. Amen.